Wolfwood’s Crowd

Najjednostavniji način za prognoziranje budućnosti je da ju stvaraš. Ali malo tko je u takvoj prilici. U IT svijetu prognoze su obično nečije želje, nevješte igre brojkama, pokušaj utjecaja na tržište ili smiješni pokušaji pojedinih evanđelista da pogode nešto što ponekad ni sami dovoljno ne kuže.

U koju grupu pripada Thorsten Heins, Blackberry CEO? On tvrdi da za pet godina neće biti razloga za posjedovanje tableta. On je u grupi onih koji su mogli utjecati na budućnost, ali nisu to uspjeli i sada traži opravdanje. Mogli bi sa sigurnošću prognozirati da za 5 godina Thorsten Heins neće biti CEO. Ili će se proizvodnja pametnih telefona s tipkovnicom pokazati kao pravi pogodak u jednu usku tržišnu nišu. Prodaja Q10 uređaja je dobro krenula. Toni Ahonen negdje već piše post o tome kao velikoj prilici koju je Nokia propustila. Tek je na pola, još mu fali pedesetak kartica, bude ga objavio sutra.

Google je pokreno novi servis. Keep. Par dana prije toga je najavio gašenje Readera. Kako mogu očekivati podršku korisnika, a pokazali su da im do njihovog mišljenja nije stalo?! Prošle godine je ugašen Notebook. Na neki način Keep je zapravo rebootani Notebook. Koliko vidim Keep je jednostavna aplikacija. Ali ne onako Apple jednostavna već Google jednostavna. Kao da je netko to napravio u onih 20% ili koliko već legenda kaže da Google djelatnici mogu raditi što hoće. Google može Keep gurati koristeći silu. Kao što to radi s Plusom. Ja samo znam da ga neću koristiti. Za bilješke i ideje sam počeo koristiti Trello. Veća je vjerojatnost da ću s njima i nešto napraviti. U Keepu bi se one utopile, kao što je bio slučaj i s Notebookom i ostalim sličnim servisima koje sam koristio.

Google Reader koristim tako dugo da sam već i zaboravio da li sam koristio nešto drugo. Desktop RSS readeri su mi vrlo brzo postali nepraktični jer sam koristio nekoliko računala i bilo mi je vrlo važno da reader “zna” da li je neki članak već pročitan. Zapravo jako rijetko čitam ono što dolazi u feedu, pročitam naslov, prvih par redaka, skeniram tekst i tek onda odlučujem hoću li pročitati tekst. Ponekad je to možda svaki deseti tekst, a kad se feed napuni onda preskačem i veći broj. Odlična stvar kod Google Readera su mi tipkovničke kratice koje mi omogućavaju brzu navigaciju prilagođenu mojem načinu čitanja, tj. skeniranja. Kad odlučim da je tekst vrijedan čitanja obavezno odlazim na originalni url.

Ima par iritirajućih stvari kod njega, a imam i par ideja koje bi učinile učinkovitim moj način čitanja. Pokušao sam mu pronaći alternativu, ali bezuspješno. Najavljeno slanje Google Readera na groblje ipak me primorava na odabir. Zamjene iskaču iza svakog ćoška, svi portali koji imaju tech rubriku nude rješenja, ali jedna od glavnih zamki se krije u činjenici da dobar dio njih koristi Google Reader kao backend (npr. feedly).

Najviše me privlači neko rješenje koje bi mogao instalirati na vlastiti poslužitelj pa da ne moram strahovati od prisilnih ugrobarenja. Kao takav se reklamira Fever, cijena je pristupačna (30$), ali činjenica da nemaju demo (’a live demo isn’t possible’, wtf?) malo me odbija. Video nudi malo više informacija, ali nedovoljno da za prihvaćanje rizika.

U raznim preporukama često se spominje i NewsBlur. Zbog velikog interesa trenutno se moguće registrirati samo za premium pristup. Već sam ga i prije škicao, ali djelovao mi je nekako prešareno s previše zahtjeva za klikanjem. Ono što većina ne spominje kad preporučuje NewsBlur je činjenica da je open source i da mu je izvorni kod dostupan na GitHubu. Meni je još zanimljiviji jer je riječ o Django projektu. Ako se dosad još niste sreli s pojmovima Django, Celery, RabbitMQ, MongoDB instalacija bi vam mogla predstavljati veliki problem.

Za brzo skeniranje/konzumiranje sadržaja zadnjih par mjeseci sam koristio Zite. To nije klasični RSS reader, ali zadovoljava glad za informacijama. Nema verziju za desktop niti za Android tablete i to mu je veliki nedostatak. Neka mješavina Zite sučelja i RSS readera s bazom i stalnim osvježavanjem i analiziranjem feedova je ono na što bih želio prijeći kad se Google Reader ugasi. Postoji li nešto takvo?

Netokracija je donijela vijest o tome kako će novi Vladin portal olakšati pristup informacijama i uštedjeti dva milijuna kuna. Prva činjenica koja bode oči je da se za portal Moja uprava trenutno izdvaja 2,8 milijuna kuna godišnje. To je ogroman novac. Nema sumnje da na tom portalu ima korisnih informacija, ali nije mi jasno koje je opravdanje za tako velike troškove. Oni bi mogli imati 10 ljudi s plaćom od 20.000 kn bruto i još bi ostalo za najbolji hosting i ostale troškove. Takva ekipa bi mogla napraviti odličan portal na kojem bi se informacije nadopunjavale iz minute u minutu. Očito je da to nije slučaj. Ali možda ipak portal koristi jako puno ljudi jer im je jako koristan? Pokušao sam uz pomoć Alexe i gemiusAudience podatka procijeniti broj jedinstvenih posjetitelja uspoređujući stranice koje su slično rangirane. Zaključio sam da portal Moja uprava, koji godišnje troši 2,8 milijuna kuna, ne posjećuje više od 2000 jedinstvenih posjetitelja mjesečno. To je strašno rasipanje novca za tako mali učinak.

Prijedlog: Sve web stranice javnih servisa moraju objavljivati troškove

Besmislenom trošenju treba stati na kraj. Svi se kunu u tu nekakvu transparentnost, a skrivaju podatke kao zmija noge. Predlažem da se za ovakve web stranice uvede obaveza da na samoj stranici objavljuju podaci (i redovno ažuriraju) tko je uključen u projekt, što konkretno radi na projektu, koliki su njegovi troškovi (plaća, honorar) te tehničke i financijske informacije o aplikaciji i hostingu. Statistika posjećenosti stranice bi trebala biti svima javno dostupna kao i podaci o učinku.

Ako se poduzetnici mogu kažnjavati zbog apsurdnih zakona onda se javna uprava mora natjerati da opravda utrošeni novac te da radi bolje, pametnije i jeftinije uz povećanje učinka.

Dobar, loš, EOJN

@VladaRH na Twitteru papagajski zove ljude na natječaj za gov.hr. Primjenjujući najbolju praksu leopardove šape učinili su dokumentaciju teško dostupnom. Da bi joj pristupili morate biti prijavljeni. Pokušajte napraviti korisnički račun. Da li vam je uspjelo? Meni nije. Nakon unesene adrese kliknuo bih na gumb Dalje, ali ništa se nije događalo. Pokušao sam iskoristiti formu za zaboravljenu zaporku pretpostavljajući da je korisnički račun možda napravljen ili sam već prije napravio korisnički račun (često bi se događa da se pokušam prijaviti na neki servis i saznam da sam se registrirao prije par godina), a nisam to nigdje zapisao. Umjesto klasične forme za te slučajeve, dočekalo me ovo. Ako takav jednostavan slučaj nije odrađen na jednostavan način siguran sam da je svakodnevno korištenje aplikacije za naručitelje isti takav usability horor.

Svojevremeno se izvođač EOJN-a hvalio na jednoj konferenciji ovim ostvarenjem, a ako se dobro sjećam naziv prezentacije je bio u stilu “Možemo bolje i od Rakara”. To je kao trebao biti bolji odgovor na Provjetravanje javne nabave. Ali pokazalo se da su napravili lošiju aplikaciju od one stare iz koje je Rakarov tim preuzimao i kopirao podatke.

Prijedlog: Svi javni servisi na javni usability test

Web aplikacije javnih e-servisa moraju biti jednostavne i intuitive na korištenje. Postojeći primjeri pokazuju da to nije slučaj. Trebalo bi uvesti obavezu da svi javni e-servisi moraju proći javni usability test, tj. da svi zainteresirani mogu testirati aplikaciju (ili klikabilni wireframe) i dati povratnu informaciju. Ti projekti su preskupi i prevažni da bi samo tako objavljuju bez ikakvog testiranja i mogućnosti da se greške poprave.

Prijedlog: pojeftiniti javnu nabavu

Pogledajte cijene objave u Elektroničkom oglasniku Javne nabave Republike Hrvatske. Naručitelj za jedan postupak treba izdvojiti najmanje 1520 kn (obavezni su mu poziv na nadmetanje i obavijest o sklopljenim ugovorima). Pazite, to je cijena samo za objavu u Elektroničkom oglasniku. Objavu teksta u tiskanom izdanju Narodnih novina naručitelj plaća posebno po standardnim cijenama. Kakvi su to troškovi da naručitelj za jednu objavu mora izdvojiti tolika sredstva?

Ne treba se onda iščuđavati zbog velikog broja bagatelnih nabava (do 70.000 kn) pojedinih naručitelja koji usitne nabavu kako bi izbjegli postupak javne nabave i obvezu njezine objave. Neki naručitelj izbjegavaju objave zbog koruptivnih aktivnosti, ali neki ju izbjegavaju zbog štednje. Grad ili općina koji 100 postupaka male nabave pretvaraju u bagatelne nabave godišnje štede 152000 kn. Cijenu objave u EOJN-u treba smanjiti na razuman iznos kako izbjegavanje postupka ne bi bilo potrebno.

Elektronički oglasnik javne nabave je u ovom trenutku preskup, monopolistički servis koji ne ispunjava svoju osnovnu svrhu, a ona je osiguravanje ekonomičnih i učinkovitih postupaka javne nabave te racionalno trošenje novca poreznih obveznika. Sprječavanje korupcije i kriminala ne može biti jer nedostaju neki osnovni elementi koje je Rakar pokušao prikazati svojim provjetravanjem.

Viđao sam po Twitteru kako neki ljudi citiraju Kim Dotcoma i podržavaju njegovu borbu za slobodu informacija te prenose kojim mjerama bi on smanjio piratstvo. Sve lijepo i krasno, ali kad to dolazi od osobe s bogatom kriminalnom prošlošću onda je jasno da su te njegove riječi samo maska za nešto drugo.

Što je zapravo Kim želio postići s Megom? Pretpostavljam da je projektni zadatak glasio napraviti file sharing servis kojeg će ljudi masovno koristiti zbog piratskog materijala, a koji će pravilima korištenja nas osigurati od tužbi. I to je upravo ono što je s Megom napravio.

Na prvoj stranici se širi natpis THE PRIVACY COMPANY dok većina ljudi to ispravno čita THE PIRACY COMPANY. U pravilima, koje ste prihvatili ako koristite servis, lijepo piše da oni nisu odgovorni za sadržaj kojeg ljudi dijele, a složili ste se da ćete Kimu i njegovoj kompaniji platiti sve moguće pravne troškove koje bi mogli imati ako ih netko tuži zbog sadržaja kojeg ste postavili na njihov servis.

Ali podaci su kriptirani i nitko bez ključa ne može saznati njihov sadržaj, reći će neki naivac koji vjeruje onome što Kim govori. Zbilja? Kako onda objašnjavate činjenicu da će oni obrisati datoteku koju ste uploadali ukoliko je istu već netko uploadao? Zar vaši podaci ne bi trebali biti enkriptirani? Zaboravite to. Njima je u interesu da smanje trošak hostinga i ovo je prva stvar koju će svaki file sharing hosting napraviti kako bi smanjio troškove. Cijela ta priča s enkriptiranjem sadržaja je samo mazanje očiju kako bi se stvorio privid da vas nitko neće kazniti zbog piratiziranja jer kao ne može se saznati što ste poslali na Megu. Kim se hvali da samo 0,001 datoteka na Megi krši autorska prava. Kako to zna kad ne zna što je u njima?

Ne zavaravajte se, Mega je servis jednog muljatora i prevaranta koji pleše na rubu zakona. On je sebe osigurao i spreman vas je žrtvovati, sami ste pristali na to.

Kad sam vidio najavu na ubuntu.com stranici prvo što sam pomislio je da će glavna tema biti Ubuntu for Android jer on je realno ostvariv u Canonical okvirima (jasno od prve inačice i ne bi očekivali da radi baš kako treba, ali…). Ali Mark i ekipa zagrizli su u veći kolač odlučili se za Ubuntu for phones. Nisu išli od nule već su preuzeli ono što se preuzeti može a to su Android kernel i driveri, najkritičniji dio. Dalvik su zanemarili i odlučili da umjesto virtualne mašine koriste nativne aplikacije. Nisu zanemarili niti HTML5 i mogućnost pokretanja web aplikacija.

Kako će se razvijati aplikacije za Ubuntu for phones možete vidjeti i probati već i danas, Go mobile stranica ima kratki uvod u razvoj uz pomoć Ubuntu QML toolkita koji se bazira na Qt okruženju.

Canonical kombinira postojeće open source tehnologije, a sve misli zamotati u svoj UI (koji bi trebao biti skalabilan ovisno o veličini i tipu zaslona) i na to dodati svoje servise (Ubuntu One).

Ubuntu for phones bi mogao imati šanse kad bi Canonical što prije otvorio platformu i omogućio developerima da na postojeće uređaje instaliraju njihov OS ta da se s njime mogu početi igrati. Ako je vjerovati filteru na GSMArena stranici trenutno postoji 219 uređaja, raspoloživih na tržištu, koji zadovoljavaju kriterije za entry level Ubuntu smartphone. I to bi trebao napraviti što prije. Ako će Canonical taktizirati, čekati s predstavljanjem dok ne bude imao prvi pravi uređaj, stvari na tržištu bi se mogle promijeniti. Uz cijelu paletu postojećih platformi Samsung gura još i Tizen, RIM bi s BlackBerry 10 platformom mogao biti veliko iznenađenje jer već sad spominju ugovore s 50-ak operatera koji su već navikli na dobru suradnju s njima. Dok se pojavi novi uređaj iduće godine Ubuntu bi mogao pripremati ulet na stražnja vrata rabljenih uređaja čiji su korisnici razočarani jer u pravilu nemaju nadogradnje na novi Android. Korisnička iskustva i povratne informacije bi im pomogle da premijera bude što bolja. Pozitivna iskustva korisnika mogla bi natjerati i proizvođače da prije prihvate novi OS.

Canonical nema novaca niti mašineriju velikih igrača. Microsoft je utukao silne novce u promociju svoje mobilne platforme i nisam siguran da su baš zadovoljni postignutim. Canonicalova jedina i najveća šansa su korisnici. Samo nekako u zadnje vrijeme ne pokazuju da znaju sa zajednicom.

P.S. Ne znam na kojim komponentama Androida Microsoft uspijeva unovčiti svoje patente, ali ako bi se eliminacijom Dalvika i postojećeg UI-a mogao suziti taj manevarski prostor onda bi proizvođačima mogao biti puno zanimljiviji.

WebCamp Zagreb 2012 je bila jednodnevna konferencija web developera koju su zajednički organizirale korisničke grupe čiji članovi bi nekada, u drugim prilikama, vodili svete ratove pokušavajući dokazati da je njihova tehnologija bolja. Web se unatrag par godina pokazuje kao vezivno tkivo, kao zajednički problem kojeg treba riješiti, a rješenja se često ne ograničavaju samo na jednu tehnologiju već se kombinira više rješenja u pokušaju da se problem riješi na najbolji način.

Od najave konferencije do puštanja karata u prodaju prošlo je vrlo malo vremena, a prva runda ulaznica je planula za 7 sati. Konačni broj sudionika je došao do broja 240. Program se odvijao u dvije dvorane i često se bilo vrlo teško odlučiti kuda krenuti.

Prva stvar koju bih želio istaknuti je trajanje predavanja. 25 minuta je odlično pogođeno vrijeme, ni prekratko, ni predugo, a predavači su bili primorani da se usredotoče na ono najvažnije. Organizatori su se domislili odlične funkcije: čuvara predavača. Dotični nije imao ulogu da čuva predavača od razuzdane gomile već je pazio i upozoravao da predavač ne prekorači termin. To je odlično funkcioniralo pa je i zadnje predavanje počelo točno na vrijeme. Često se na konferencijama drže onog klasičnog školskog sata od 45 minuta, ali na njima je i disperzija pažnje veća jer malo koji predavač može držati visoki ritam cijelo to vrijeme. Preporučio bih organizatorima da se i idući put odluče na isti vremenski raspored jer ovo je savršeno funkcioniralo. Ovo je valjda prva konferencija na kojoj nisam markirao nijedan termin. Dinamično, informativno, bez praznog hoda.

Predavači su bili odlični. Najbolja predavanja su bila ona gdje su se iznosili konkretni primjeri, iskustva i preporuke. Tako bi trebalo nastaviti i ubuduće. Ljude ne zanimaju predavanje gdje se iznose neke osnovne informacije koje je moguće doznati posjetom jednoj web stranici. Ljude zanimaju konkretna iskustva, priče “eto mi to tako radimo”. Na kraju krajeva zbog takvih stvari ljudi i dolaze na konferencije. Samo što negdje drugdje to možda doznaju u direktnom kontaktu, negdje na hodniku, a ovdje smo to imali prilike čuti direktno na predavanju.

Kad se spremate na neko developersko predavanje prva stvar koju očekujete vidjeti je kod. WebCamp je imao nekoliko odličnih predavanja u kojima je kod bio u drugom planu, a više se govorilo kako razviti neki proizvod, komunicirati s ljudima (Maratz i Merlin), kako organizirati rad tima (Luka i Tomislav) ili na koji način organizirati distribuirani sustav (Goran). Odličan je bio i Saša s Erlangom u praksi i nije mi žao što me je punjenje mobitela spriječilo u namjeri da markiram predavanje.

Goran Peretin je svojim nastupom pokazao i kako može bez problema nastaviti s karijerom IT stand-up komičara jednog dana kad prestane pisati dobar kod.

Neka vam bude žao ako niste bili. Ja s nestrpljenjem čekam snimke predavanja da vidim one koje sam morao propustiti. Organizatori su odlično odradili svoj posao pa ne sumnjam da ćemo vrlo brzo biti u prilici to pogledati.

Tamo negdje prije osam godina, nakon izlaska prve inačice Ubuntu distribucije, napisao sam post u kojem sam ispravno predvidio (požderite se vi profići iz Gartnera i sličnih prodavaonica magli koji prognoziraju ono što im se plati) da će ta distribucija postati jedan od glavnijih igračna na Linux sceni. Jednostavno, svi sastojci za dobar Linux desktop bili su tu.

Izdanja s oznakom LTS bila su odlična za računala koja dugo niste željeli reinstalirati. Baš sam neki dan zamijenio 10.04 na jednom starijem laptopu. Čini mi se da je isti došao s 8.04 inačicom (DELL je na svoje laptope stavljao Ubuntu), predložio sam vlasnici da ne gazi, tu za nju čudnu biljčicu, piratskom inačicom Windowsa. I danas mi je zahvalna i s gnušanjem odbija prijeći na OS kojeg vrte svi ostali članovi njezine velike obitelji. Razlog je jednostavan, nema problema s računalom već se može koncentrirati na ono za što joj služi računalo, na rad.

Sada na na njemu vrti Ubuntu 12.10. Nekada bi, nakon završetka instalacije, prva stvar koju bih napravio na novoinstaliranom računalu bila apt-get install ubuntu-restricted-extras. Vremena su se promijenila. Sada je prva stvar koju radim dodavanje ppa:gwendal-lebihan-dev/cinnamon-stable u izvore paketa. Dao sam šansu Unityju, ali stvari predugo stoje na mjestu i Cinnamon je puno bolje rješenje.

Unity je donio par dobrih i inovativnih rješenja, ali ostvarenje je loše, a cijeli projekt pati od bolesti koje ne bi očekivali od projekta otvorenog koda. Ono što meni od prvog dana nedostaje je mogućnost podešavanja, prilagođavanja. Nije me mučio ni nedostatak sučelja već činjenica da nema jednostavne, čovjeku čitljive datoteke za konfiguraciju. Ono što je najgore ni danas stvari nisu ništa bolje, za bilo kakve promjene morate imati instalirane nekakve alate treće strane. Indikacija da nešto nije u redu je nedostatak proširenja za Unity (osim raznih leća). Nije prihvaćen od developera i za to postoje opravdani razlozi.

Zajednica je blagoslov i prokletstvo za otvoreni kod. Po onoj staroj da puno babica znači kilavo dijete. Mark Shuttleworth je tu odigrao odličnu ulogu (osim financijske) jer je donosio odluke, a često open source projekti zapnu zbog toga jer odgađaju donošenje ključnih odluka jer se zajednica ne može dogovoriti.

Zadnje dvije godine očito je da Mark donosi pogrešne odluke. Čemu Ubuntu na tabletima i pametnim telefonima? Umjesto da se fokusiraju na razvoj kvalitetnog desktop OS-a, oni ga optimiziraju za uređaje na kojima teško da će uhvatiti. 14.04 LTS bi trebala biti ta kritična inačica. Sumnjam da će biti. Ono što mu nedostaje je podrška proizvođača tih uređaja, oni trebaju biti spremni da na njih stave Ubuntu. Možete li naći barem jedan jeftini kineski uređaj na kojem je Ubuntu? Druga važna stvar su aplikacije. Klasične desktop aplikacije uglavnom ne funkcioniraju na uređajima na dodir tako da neće biti prevelike koristi od postojećeg repozitorija. Ono što bi moglo proći je Ubuntu for Android, ali ne vidim neki pomak u tom projektu.

12.10 inačica prilikom skidanja vam nudi priliku za donaciju. Linux korisnici su spremni donirati i kupovati, ali samo ako točno znaju što kupuju. Mark bi trebao priznati da je možda pogriješio i među stavke za donaciju ubaciti i ‘Pokopaj Unity’. Neki bi ljudi platili samo za to.

Danas sam pogledao Osvetnike. Zapravo i nisam pogledao cijeli film, možda pola, od početka, propustio sredinu, vratio se na kraj. Uf, stvarno je Hollywood zatupio publiku kad je taj film polučio tako dobro otvaranje i tako dobru zaradu. Ništa novo, ništa neočekivano, ništa što već nismo vidjeli stotine puta. Samo da se zna, ja sam kao klinac (a i malo kasnije) gutao Marvelove stripove i sigurno sam pogodno tlo da se film primi. Ali eto nije.

Večeras sam pogledao jedan drugi film koji mi je bio neusporedivo zanimljiviji i zabavniji: Frequently Asked Questions About Time Travel. U njemu jedan od glavnih junaka piše pismo koje započinje ovako…

Dear Hollywood, you’re shit. How hard can it be to make a film that doesn’t suck?

Britanska komedija o putovanju kroz vrijeme, čija se radnja odvija samo u jednom pubu, bolja je od holivudskog blockbustera? To ne samo da nije iznenađenje, to je zapravo pravilo. Čovjek koji je napisao scenarij je i redditor, a optužen je i za scenarij jedne epizode serije Dirk Gently.

FAQATT završava obradom pjesme The Final Countdown koja mi se odmah dopala više od originala: Eskimo Disco - The Final Countdown. Negdje u komentarima neki rimatoe (po svemu sudeći iz .ba) je natipkao…

just watched FAQ! great remix

Remix?! Da, pravi je trenutak da se spomene Kirby Ferguson i njegov govor Embrace the remix. I jedan i drugi film su stvoreni miješanjem već postojećih elemenata. Samo što, kao i kod klasičnih glazbenih remixeva, u jednom slučaju imate vrhunsku produkciju i dosadnu stvar dok je u drugom slučaju sirova produkcija dovela da osvježavajućeg pića. Meni ni Matrix nikada nije bio veliko otkriće kao drugima jer sam u njemu prepoznao previše elemenata koji su na bolji način bili obrađeni negdje drugdje (u SF literaturi).

Kirby govori o Appleu i o pušta Stevena Jobsa koji kaže kako dobri umjetnici kopiraju, a veliki kradu. Par godina kasnije razbijesnio ga je Google i kaže kako će uništiti Android jer je to ukradeni proizvod. I ovih dana vidimo kako Samsung mora platiti milijardu dolara jer je kopirao Appleove patente. Prije 16 godina Jobs je rekao…

And we have, you know, always been shameless about stealing great ideas.

Obično licemjerje. Oni su mogli krasti od drugih, ali drugima neće dopustiti da kradu od njih.

Činjenica je da ništa nije potpuno nova inovacija, ništa nije potpuni original. Sve ima svoje ishodište u onome što je inovator tokom vremena naučio od drugih ljudi. Softverski patenti su problematični jer ne štite inovacije već ih zatiru. Što bi se dogodilo da je tada veliki Xerox zatukao mali Apple? Oni jesu izmislili veliki dio elemenata sučelja koje danas koristimo, ali nisu znali napraviti korak dalje. Apple je to znao i napravio jer je to tada bilo moguće.

Veliki imaju tešku artiljeriju patenata, sreća je za male što je tu artiljeriju preskupo trošiti na njih. Ali čim malo provire prijeti im paljba.

Hollywoodu je sve daleko lakše. Ako im se dopadne neki film oni će napraviti lošiju kopiju i nazvati to remake. Nemaju oni patente…

Kako i dalje neki neupućeni misle da je programiranje posao koji je stvoren za rane dvadesete i kako nitko pametan ne programira poslije tridesete odlučio sam napraviti malu anketu da vidim što o tome misle programeri na društvenim mrežama (Twitter, Facebook grupa Developers Hrvatska). Anketu je trenutno ispunilo 117 91, 70 programer i rezultati su sljedeći…

Koliko imaš godina?

• 26-35 60% 57%, 64%
• 19-25 23% 27%, 25%
• 36-50 14% 12%, 10%
• <=18 2% 1%
• >51 2% 1%

Iznad zamišljene idealne granice je 76% 70%, 74% programera. Znači nisu svi sagorjeli.

Koliko još misliš programirati?

• Do kraja života, dok me prsti i mozak služe 48% 46%
• Još 10 godina 17% 18%, 19%
• Još 5 godina 12% 11%, 14%
• Još 15-20 godina 9% 11%, 9%
• Dok ne nađem drugi posao 9% 8%, 7%
• Do mirovine 5% 7%, 6%

Dugoročno misli programirati 53% 61% programera, a kratki fitilj (5 godina i do drugog posla) ima 21% 19%, 21%programera dok je na sredini nekih 26% 29%, 19% programera.

Da li se programer može umoriti od programiranja?

• Nekad da, nekad ne 54% 55%, 51%
• Da, to je posao na kojem se brzo potrošiš 21% 23%, 26%
• Programiranje je način života, možete li se umoriti od života? 20% 21%
• Ne 5% 2%

Tek nešto manje više od četvrtine ispitanih smatra da je programiranje posao na kojem se čovjek brzo potroši.

Učenje novih programskih jezika, tehnologija i metoda ti je…

• …jako zanimljivo. 38% 40%, 36%
• …veselje i radost svaki novi dan. 25% 31%
• …izazov kojeg uspijevaš savladati. 16%
• …u opisu posla i moraš ga prihvatiti. 15% 13%
• …nužno zlo. 5% $%, 3%
• …izuzetno naporno. 1%

Kao glavni razlog zbog čega je posao programera naporan neki navode činjenicu da treba stalno učiti nove stvari. Tu se već vidi neupućenost onoga koji to tvrdi jer se u informatici dosta toga vrti u krug. Neukima će se učiniti da je svaki put nešto novo, ali oni koji imaju više iskustva će vidjeti da se stvari ponavljaju. Čak 63% 65%, 67% ispitanika u učenje novih stvari nalazi vrlo zanimljivim i to ih veseli. Tek 6% 5%, 4% smatra to zlom i napornom aktivnošću. 31% 29%ih je negdje na sredini. Tu su neuki koji pišu o programerima najviše promašili. Učenje novih stvari nije takav bauk kakvim ga oni smatraju.

Ispitanici su navodili i 5 najdražih programskih jezika. Neki su naveli samo jedan, većina ih je navela 5 jezika, neki nešto manje, a poneki i više. Najpopularniji među ispitanicima je Python, onda su na vrlo kratkom razmaku JavaScript, C#, PHP i C++, dok su C i Java dobili 20 glasova, a Ruby je na kraju grupe popularnih s 13 glasova. Samo jedan glas su dobili Ada, D, Go, Lua i Vala.

P.S. Prekrižene vrijednosti su iz vremena prve i druge objave rezultata (ukoliko je bilo promjena). Zadnja promjena 25.6.2012.

Oleg Von Bug u svojoj kolumni u Mreži tvrdi kako:

developerski posao, koji nam se tada činio najboljim i najpametnijim na svijetu, nije bogznašto. Spada svakako u donji segment s računalima vezanih zanimanja današnjice.

Djelomično je u pravu, nekada sam običavao tvrditi kako su developeri najveći rudari među informatičarima. Svi drugi informatičari su puno ležernije dolazili na posao jer rješavanje skoro svakog problema najprije je krenulo od developera. U velikim sistemima obično bi ih doživljavali kao potrošnu robu. Neki bi ih voljeli vrijeđati i nazivati običnim koderima.

Stvari su se malo izmijenile zadnjih godina. Ljudi sve više vremena provode na webu, sve više se bave aplikacijama na svojim mobilnim pametnjakovićima, a aplikacije za tu ciljnu skupinu pojedinci i male skupine agilnih developera mogu puno brže i efikasnije napraviti od ogromnih timova u kojima su developeri samo kotačići na koje se gleda olegovski.

Startupmanija trese svijet, ima tu napuhanih balona, ali činjenica je da je ovo zlatno vrijeme za developere. Oni mogu najbrže unovčiti svoje sposobnosti i stvoriti nove vrijednosti. Kad se pogledaju najbrže rastuće domaće informatičke tvrtke onda vidimo da su ih redom osnovali developeri, proizvod njihovog rada im je glavna roba i bez problema se probijaju na strana tržišta.

Hm, ako developerima, kao donjem segmentu, može krenuti tako dobro, gdje li je onda gornji segment? Oni su već otplovili prema zvijezdama?

Oleg na pijedestal podiže svoje znanje asemblera za 6510 procesor i zbog jednog maturalnog rada misli da može govoriti o developerskom poslu. Ne Oleže, to ne znači da si developer. Ako se nijedna tvoja aplikacija nije srela s konačnim sudom koji se zove Korisnici u produkciji onda se ne možeš nazvati developerom. Ti boluješ od sindroma i ja sam nekada programirao koji se vrlo često javlja među onima koji su se s mikroračunalima sreli osamdesetih godina i počeli su učiti programirati jer je to bila jedna od vrlo rijetkih korisnih stvari koja se je mogla raditi na njima (a trebalo je i opravdati nabavu te skupe stvarčice pred roditeljima), ali nikada nisu završili u tim vodama jer su našli lakši posao. Kako ljudi u godinama vole pametovati tako i sindromaši vole započeti priču eh kad sam ja programirao, to je bilo programiranje, a ne ovo klikanje.

Pogledaju li se trendovi plaća informatičara u SAD-u onda se može vidjeti da index za developere konstantno raste dok za administratore ili project managere variraju i ostaju isti. Prosječna plaća developera je veća nego za spomenute druge dvije kategorije. A novinar može očekivati tek trećinu plaće koju će dobiti developer.

Od pravog novinara očekujem da se posluži činjenicima umjesto što vjeruje svojem sindromu iz prošlog tisućljeća.

Oni developeri kojima je ego veći od sposobnosti će zacijelo reći da taj Instagram i nije nešto posebno i da bi to oni napravili za tjedan dana. O tome piše i Don Dodge u članku I could build Instagram in a week. Zaista, kad jednom netko nešto napravi, kad pokaže put, onda se čini da je sve tako jednostavno. Najbolja rješenja su najjednostavnija, ali malo tko će uspjeti doći do tog jednostavnog rješenja jer će biti zadovoljan onim prvim koje radi ili ne zna stvari rješavati na jednostavan način.

Ali ponekad za uspjeh čak ni tehnologija nije važna. Najbolji primjer je Twitter. Njegovi microblog konkurentni su skoro svi redom imali veće mogućnosti (Pownce je jedan od najboljih primjera), ali na strani Twittera je bila sreća i okolnosti koje su se poklopile baš u tom određenom trenutku.

Karakteristično i za Twitter i za Instagram je da rade samo jednu stvar dovoljno dobro i dovoljno jednostavno. Twitter je čak doslovno primjenio Unix filozofiju koja kaže:

Write programs that do one thing and do it well. Write programs to work together. Write programs to handle text streams, because that is a universal interface.

Instagram je napravio to isto, ali umjesto teksta omogućio je ljudima jednostavno izražavanje uz pomoć slika.

Ono što Don ne spominje u članku, a što smatram glavnim tajnim sastojkom koji je omogućio uspjeh spomenutih servisa je ograničenje. Twitter je ograničio poruku na 140 znakova i natjerao korisnike da se izražavaju jasno i precizno. Ta preciznost nije bila važna u prvo vrijeme kad su korisnici pisali što sada radim (neki još uvijek koriste Twitter na taj način) već kad su počeli pisati što se događa. Da je Twitter ukinuo to ograničenje i korisnicima dozvolio duže poruke ubrzo bi izgubio svoj smisao.

Osim ograničenja na broj filtera Instagram je korisnike ograničio formatom. Slika može biti bilo kojeg oblika sve dok želite da je u obliku kvadrata. Neki drugi slični servisi omogućuju rezanje slike na različite načine, stotine filtera i još puno raznih iživljavanja na slikama. Prekomplicirano. Korisnika treba ograničiti. Treba mu omogućiti da radi samo jednu stvar i ništa više od toga. Naravno da to nije primjenljivo na sve aplikacije, ali za slučaj kad imate hrpu korisnika pokazalo se kao dobar recept.

Klasična greška kod developera je da zanemaruju potrebe korisnika i njihovo mišljenje. Kod izrade aplikacije često mjere prema sebi, a ne prema korisniku. I još su skloni postavljati ograničenja koje im uvjetuje njihovo poznavanje neke tehnologije. Ako radite servis za korisnike onda oni moraju biti mjera. Mogu mogućnosti nekog grida biti fantastične, ali ako on ne ispunjava korisnikova očekivanja onda ste promašili s njim. Treba prepoznati pravu korisničku želju i ispuniti ju. Flickr je u početku bio alat za MMOG, a onda je započeo svoju evoluciju u današnji oblik.

Važno pravilo je i da nema pravila. Ne dozvolite da vas obeshrabre zbog toga jer takva aplikacija već postoji, zbog toga jer imate loš poslovni model ili nemate poslovni plan na više od 100 stranica. Važnije je da doslovno ne kopirate postojeća rješenje već pokušajte biti bolji ili barem drugačiji i jednostavniji. I oku ugodni i upotrebljivi. Nije loša taktika da nađete neki servis koji je dobar, rješava određeni problem, ali je prekompliciran za upotrebu. Napravite lakšu inačicu tog servisa, s manje mogućnosti, ali upotrebljiviju, intuitivniju (Pinterest je zapravo image bookmarking servis kakvih ima na bacanje, ali pogodio je zlatnu žicu). Ovo je vrijeme kad se traži jednostavnost. Zašto Microsoft uvodi Metro sučelje? Zašto Mark gura Unity u Ubuntu? Apple je oduvijek težio tome. Ljudi ne žele brdo mogućnosti koje neće koristiti. Žele jednostavne alate za pojedine poslove.

P.S. Don kaže da Instagram Facebooku vrijedi milijardu dolara. Ja se ne bih složio s njime. Facebook je debelo preplatio Instagram. Vrijeme će to sigurno pokazati.

Vook je servis koji bi vam trebao omogućiti jednostavno uređivanje i izdavanje elektroničkih knjiga. Jučer su svoj servis otvorili javnosti pa možete i sami isprobati kako je lako urediti vlastitu knjigu koristeći samo web preglednik. Najveći problem na tom putu je sadržaj, ali to je za neke pisce zanemariva sitnica. Iznos pretplate na njihov servis i nije tako zanemariv, da li je to opravdana investicija?!

Uređivanje je besplatno, a potreba za pretplatom počinje u trenutku kad želite objaviti svoj uradak. Ali sumnjam da će broj onih koji će doći do tog koraka biti dovoljan da opravda bombastične najave kao što su a game-changer, Call it iBooks Author without the marriage to Apple ili Could Vook (and similar ventures) be about to disrupt an entire industry?. Autori tih izjava sigurno nisu pokušali koristiti Vook.

Početak i ne izgleda tako loše, naslov, dodavanje poglavlja. Možete odabrati 4 osnovna stila koji pristojno izgledaju. Nisam se želio izložiti avanturi podizanja neke .doc (hm, na listi podržanih formata nema .rtf-a) datoteke već sam krenuo s prenošenje tekstova u Content editor. Tu su već počeli prvi problemi, editor se počeo svojeglavo ponašati, pa sam malo zavirio u kod. To nije ništa drugo nego CKEditor. Pokušao sam s ubacivanjem slike pa mi je mala slika od 200×150 točkica završila razvučena preko cijele stranice. Nema kontrole za rastezanje slika već morate ručno unositi dimenzije. Sučelje CKEditora je možda dobro za unošenje tekstova za web, ali kad trebate urediti veću količinu teksta nije niti praktičan ni upotrebljiv. Izgleda da se spomenuta jednostavnost odnosi na posao developera i implementaciju editora, a ne na rad s njim.

Nakon što sam unio par tekstova odlučio sam pogledati na što to liči. Odabrao sam generiranje ePub-a i dobiveni dokument pogledao u EPUBReaderu (dodatak za Firefox, bolji mi radi od FBREadera). Neki razmaci su se izgubili pa je tekst izgledao ružnije, prepoznao je samo prva dva podnaslova kod prikaza sadržaja, a ostali su zanemareni. Kako je ePub predviđen za e-čitače isprobao sam dokument na Pandigital Novel readeru (Android OS). Aldiko se mučio i prikazao samo naslovnu stranicu, AReader nije uspio učitati dokument, a Moon+ Reader se pokazao kao najbolji. No i on je prepoznao samo prva dva podnaslova, ali tekst se poprilično raspao i moj prvi pokušaj nije bio previše čitljiv. Eh da, ako vam netko kaže da je AReader najbolji ePub čitač na Androidu (a ta priča se širi) možete mu reći da nije u pravu i preporučiti Moon+ Reader.

I bez posebnih ePub validatora jasno je da Vook generira jako loš ePub dokument s dosta grešaka. To je glavni razlog zbog kojeg ne bi preporučio njegovo korištenje. Ima daleko boljih alata koji generiraju ispravne dokumente. Čak i dodatak za calibre koji iz rss-a stvara ePub radi to daleko bolje i točnije.

Vook nije opravdao ni moja minimalna očekivanja. Ako baš morate, probajte ga. Da vidite kako se to ne radi. Nije isključeno da će neki mazohisti napraviti nešto s njim. Ali bez puno peglanja to neće ići…