developerski posao, koji nam se tada činio najboljim i najpametnijim na svijetu, nije bogznašto. Spada svakako u donji segment s računalima vezanih zanimanja današnjice.

Djelomično je u pravu, nekada sam običavao tvrditi kako su developeri najveći rudari među informatičarima. Svi drugi informatičari su puno ležernije dolazili na posao jer rješavanje skoro svakog problema najprije je krenulo od developera. U velikim sistemima obično bi ih doživljavali kao potrošnu robu. Neki bi ih voljeli vrijeđati i nazivati običnim koderima.

Stvari su se malo izmijenile zadnjih godina. Ljudi sve više vremena provode na webu, sve više se bave aplikacijama na svojim mobilnim pametnjakovićima, a aplikacije za tu ciljnu skupinu pojedinci i male skupine agilnih developera mogu puno brže i efikasnije napraviti od ogromnih timova u kojima su developeri samo kotačići na koje se gleda olegovski.

Startupmanija trese svijet, ima tu napuhanih balona, ali činjenica je da je ovo zlatno vrijeme za developere. Oni mogu najbrže unovčiti svoje sposobnosti i stvoriti nove vrijednosti. Kad se pogledaju najbrže rastuće domaće informatičke tvrtke onda vidimo da su ih redom osnovali developeri, proizvod njihovog rada im je glavna roba i bez problema se probijaju na strana tržišta.

Hm, ako developerima, kao donjem segmentu, može krenuti tako dobro, gdje li je onda gornji segment? Oni su već otplovili prema zvijezdama?

Oleg na pijedestal podiže svoje znanje asemblera za 6510 procesor i zbog jednog maturalnog rada misli da može govoriti o developerskom poslu. Ne Oleže, to ne znači da si developer. Ako se nijedna tvoja aplikacija nije srela s konačnim sudom koji se zove Korisnici u produkciji onda se ne možeš nazvati developerom. Ti boluješ od sindroma i ja sam nekada programirao koji se vrlo često javlja među onima koji su se s mikroračunalima sreli osamdesetih godina i počeli su učiti programirati jer je to bila jedna od vrlo rijetkih korisnih stvari koja se je mogla raditi na njima (a trebalo je i opravdati nabavu te skupe stvarčice pred roditeljima), ali nikada nisu završili u tim vodama jer su našli lakši posao. Kako ljudi u godinama vole pametovati tako i sindromaši vole započeti priču eh kad sam ja programirao, to je bilo programiranje, a ne ovo klikanje.

Pogledaju li se trendovi plaća informatičara u SAD-u onda se može vidjeti da index za developere konstantno raste dok za administratore ili project managere variraju i ostaju isti. Prosječna plaća developera je veća nego za spomenute druge dvije kategorije. A novinar može očekivati tek trećinu plaće koju će dobiti developer.

Od pravog novinara očekujem da se posluži činjenicima umjesto što vjeruje svojem sindromu iz prošlog tisućljeća.

Ali ponekad za uspjeh čak ni tehnologija nije važna. Najbolji primjer je Twitter. Njegovi microblog konkurentni su skoro svi redom imali veće mogućnosti (Pownce je jedan od najboljih primjera), ali na strani Twittera je bila sreća i okolnosti koje su se poklopile baš u tom određenom trenutku.

Karakteristično i za Twitter i za Instagram je da rade samo jednu stvar dovoljno dobro i dovoljno jednostavno. Twitter je čak doslovno primjenio Unix filozofiju koja kaže:

Write programs that do one thing and do it well. Write programs to work together. Write programs to handle text streams, because that is a universal interface.

Instagram je napravio to isto, ali umjesto teksta omogućio je ljudima jednostavno izražavanje uz pomoć slika.

Ono što Don ne spominje u članku, a što smatram glavnim tajnim sastojkom koji je omogućio uspjeh spomenutih servisa je ograničenje. Twitter je ograničio poruku na 140 znakova i natjerao korisnike da se izražavaju jasno i precizno. Ta preciznost nije bila važna u prvo vrijeme kad su korisnici pisali što sada radim (neki još uvijek koriste Twitter na taj način) već kad su počeli pisati što se događa. Da je Twitter ukinuo to ograničenje i korisnicima dozvolio duže poruke ubrzo bi izgubio svoj smisao.

Osim ograničenja na broj filtera Instagram je korisnike ograničio formatom. Slika može biti bilo kojeg oblika sve dok želite da je u obliku kvadrata. Neki drugi slični servisi omogućuju rezanje slike na različite načine, stotine filtera i još puno raznih iživljavanja na slikama. Prekomplicirano. Korisnika treba ograničiti. Treba mu omogućiti da radi samo jednu stvar i ništa više od toga. Naravno da to nije primjenljivo na sve aplikacije, ali za slučaj kad imate hrpu korisnika pokazalo se kao dobar recept.

Klasična greška kod developera je da zanemaruju potrebe korisnika i njihovo mišljenje. Kod izrade aplikacije često mjere prema sebi, a ne prema korisniku. I još su skloni postavljati ograničenja koje im uvjetuje njihovo poznavanje neke tehnologije. Ako radite servis za korisnike onda oni moraju biti mjera. Mogu mogućnosti nekog grida biti fantastične, ali ako on ne ispunjava korisnikova očekivanja onda ste promašili s njim. Treba prepoznati pravu korisničku želju i ispuniti ju. Flickr je u početku bio alat za MMOG, a onda je započeo svoju evoluciju u današnji oblik.

Važno pravilo je i da nema pravila. Ne dozvolite da vas obeshrabre zbog toga jer takva aplikacija već postoji, zbog toga jer imate loš poslovni model ili nemate poslovni plan na više od 100 stranica. Važnije je da doslovno ne kopirate postojeća rješenje već pokušajte biti bolji ili barem drugačiji i jednostavniji. I oku ugodni i upotrebljivi. Nije loša taktika da nađete neki servis koji je dobar, rješava određeni problem, ali je prekompliciran za upotrebu. Napravite lakšu inačicu tog servisa, s manje mogućnosti, ali upotrebljiviju, intuitivniju (Pinterest je zapravo image bookmarking servis kakvih ima na bacanje, ali pogodio je zlatnu žicu). Ovo je vrijeme kad se traži jednostavnost. Zašto Microsoft uvodi Metro sučelje? Zašto Mark gura Unity u Ubuntu? Apple je oduvijek težio tome. Ljudi ne žele brdo mogućnosti koje neće koristiti. Žele jednostavne alate za pojedine poslove.

P.S. Don kaže da Instagram Facebooku vrijedi milijardu dolara. Ja se ne bih složio s njime. Facebook je debelo preplatio Instagram. Vrijeme će to sigurno pokazati.

Uređivanje je besplatno, a potreba za pretplatom počinje u trenutku kad želite objaviti svoj uradak. Ali sumnjam da će broj onih koji će doći do tog koraka biti dovoljan da opravda bombastične najave kao što su a game-changer, Call it iBooks Author without the marriage to Apple ili Could Vook (and similar ventures) be about to disrupt an entire industry?. Autori tih izjava sigurno nisu pokušali koristiti Vook.

Početak i ne izgleda tako loše, naslov, dodavanje poglavlja. Možete odabrati 4 osnovna stila koji pristojno izgledaju. Nisam se želio izložiti avanturi podizanja neke .doc (hm, na listi podržanih formata nema .rtf-a) datoteke već sam krenuo s prenošenje tekstova u Content editor. Tu su već počeli prvi problemi, editor se počeo svojeglavo ponašati, pa sam malo zavirio u kod. To nije ništa drugo nego CKEditor. Pokušao sam s ubacivanjem slike pa mi je mala slika od 200×150 točkica završila razvučena preko cijele stranice. Nema kontrole za rastezanje slika već morate ručno unositi dimenzije. Sučelje CKEditora je možda dobro za unošenje tekstova za web, ali kad trebate urediti veću količinu teksta nije niti praktičan ni upotrebljiv. Izgleda da se spomenuta jednostavnost odnosi na posao developera i implementaciju editora, a ne na rad s njim.

Nakon što sam unio par tekstova odlučio sam pogledati na što to liči. Odabrao sam generiranje ePub-a i dobiveni dokument pogledao u EPUBReaderu (dodatak za Firefox, bolji mi radi od FBREadera). Neki razmaci su se izgubili pa je tekst izgledao ružnije, prepoznao je samo prva dva podnaslova kod prikaza sadržaja, a ostali su zanemareni. Kako je ePub predviđen za e-čitače isprobao sam dokument na Pandigital Novel readeru (Android OS). Aldiko se mučio i prikazao samo naslovnu stranicu, AReader nije uspio učitati dokument, a Moon+ Reader se pokazao kao najbolji. No i on je prepoznao samo prva dva podnaslova, ali tekst se poprilično raspao i moj prvi pokušaj nije bio previše čitljiv. Eh da, ako vam netko kaže da je AReader najbolji ePub čitač na Androidu (a ta priča se širi) možete mu reći da nije u pravu i preporučiti Moon+ Reader.

I bez posebnih ePub validatora jasno je da Vook generira jako loš ePub dokument s dosta grešaka. To je glavni razlog zbog kojeg ne bi preporučio njegovo korištenje. Ima daleko boljih alata koji generiraju ispravne dokumente. Čak i dodatak za calibre koji iz rss-a stvara ePub radi to daleko bolje i točnije.

Vook nije opravdao ni moja minimalna očekivanja. Ako baš morate, probajte ga. Da vidite kako se to ne radi. Nije isključeno da će neki mazohisti napraviti nešto s njim. Ali bez puno peglanja to neće ići…

U hvatanju simpatija Vladin e-tim naglašava ono što bi se ciljanoj publici moglo svidjeti. Tako je brojač simpatija skočio kada je spomenuto da će se uvoditi otvoreni kod gdje god je to moguće. Program Vlade RH za mandat 2011.-2015. spominje otvoreni kod, ali već u slijedećoj rečenici rade grešku u koracima i spominju besplatni softver. Ako im nije jasno zbog čega se ne može staviti znak jednakosti između otvorenog koda i besplatnog softvera onda sumnjam u tu njihovu strategiju. Na kraju će se sve svesti na poneki novi CMS, možda na zamjenu Microsoft Office paketa LibreOfficeom, ali samo niže rangiranim činovnicima…

Još jedan problem s terminologijom koju kao papagaji ponavljaju naši političari je transparentnost. U spomenutom planu se ona ponavlja daleko više nego riječ otvoreno. Zašto umjesto transparentan ne upotrebljavaju riječ providan? Kad govore o transparentnosti ja zamišljam stakleni izlog u kojem možemo vidjeti ono što nam političari žele prikazati, ali ne možemo ništa s time. Niti pobliže pogledati, niti uzeti u ruke, niti obraditi… Možete to slikati mobitelom, ali pitanje je koliko će se na toj slici vidjeti?! Volio bih da se više koristi riječ otvoreno i sve ono što ona sa sobom nosi.

I tu dolazimo do onoga što je puno važnije od otvorenog koda, a to su otvoreni podaci. Vladi predlažem da u svoj plan pod hitno ubace usvajanje 8 načela otvorenih, javnih podataka. Sve što bi napravili s IT-em pada u vodu, ako podaci opet ne bi bilo javno i lako dostupni.

Načela otvorenih, javnih podataka

1. Cjelovitost - svi podaci su javno dostupni
2. Izvornost - podaci se prikupljaju na mjestu gdje nastaju, moraju biti što detaljniji, u neizmijenjenom obliku
3. Pravovremenost - podaci su dostupni što je prije moguće kako bi se očuvala vrijednost podataka
4. Dostupnost - dostupnost podataka se mora omogućiti što širem krugu korisnika za što širu primjenu
5. Mogućnost automatske obrade - podaci moraju biti strukturirani na način da je automatska obrada uz pomoć računala moguća na što jednostavniji način
6. Bez diskriminacije - podaci su dostupni svima, bez potrebe za bilo kakvom registracijom
7. Slobodni formati - podaci su dostupni u slobodnim formatima na kojima nijedan entitet nema isključivu kontrolu
8. Bez licence - podaci ne smiju podlijegati nikakvim autorskim pravima, patentima i ne smiju biti zaštićeni zaštitnim znakom ili poslovnom tajnom. Umjerene mjere privatnosti, sigurnosti i privilegije mogu biti dozvoljeno ukoliko je to opravdano prirodom samih podataka.

Najbolji primjer gdje se krši velika većina ovih načela je Elektronički oglasnik javne nabave. Podatke možete slobodno gledati u On-line popisu objava, ali možete zaboraviti na neku napredniju pretragu (za to može poslužiti Vjetrenjača). Popis objava je iz nepoznatih razloga ograničen na zadnje dvije godine. Što ako je sklopljen okvirni sporazum koji se može sklopiti na razdoblje od četiri godine (a iznimno i duže)? Onda imamo važeći sporazum koji više nije javno dostupan. Sumnjam da je to ograničenje tehničke prirode, prije će biti da je to politička odluka. Kod javne nabave otvaranje ponuda je javno. Bilo bi puno otvorenije kad bi elektronički oglasnik omogućio uvid u ponude koje nisu prihvaćene. To bi mogućnost manipulacije ipak donekle smanjilo.

Pitanja za #VladaUP:

1. Imaju li u planu donošenje ovih ili jako sličnih načela?
2. Hoće li ukinuti postojeća ograničenja na Elektroničkom oglasniku javne nabave i objaviti cjelovite podatke?

Činilo mi se logičnim da će svojom remetljivom akcijom Apple najprije ciljati na studente, ali izgleda da on sa svojim partnerima najprije ide na srednje škole. Čak ni u SAD-u ne mogu svi si učenici priuštiti iPad. Valjda je toj odluci presudila činjenica da su knjige za srednju školu jednostavnije i slikovitije?! Jedna infografika pita se da li će Apple spasiti obrazovanje?! Spominje se i istraživanje koje je pokazalo da su učenici koji su imali iPad bolje napredovali u čitanju i pisanju od onih koji ga nisu imali. Ne treba raditi istraživanja da bi se pokazalo kako jedan takav uređaj može djelovati i na suprotan način, da mogućnosti zabave s njim odvuku učenike od učenja.

Na Jabučnjaku su predložili da Hrvatska sve udžbenike digitalizira, tj. pretvori u Appleov format. Kao da nitko do sada nije omogućio izradu elektroničkih knjiga?! Imamo otvoreni epub format, imamo aplikacije za izradu knjiga (Sigil) za taj format, kao i alate (epub-tools) i libove (python-epub-builder) s kojima je moguće vrlo brzo konvertirati knjige iz tekstualnog ili html formata u epub. Da sad ne spominjemo LaTeX.

Nije baš da smo trebali čekati Apple i njegovu aplikaciju za digitalizaciju udžbenika. Mogli smo to napraviti i puno prije, a udžbenici su mogli biti dostupni u nekoliko različitih formata na način kako je to napravljeno na archive.org stranicama (npr. Hrvatska povijest Ferde Šišića).

Apple u ovom slučaju i nije toliko revolucionaran. Kažu ljudi da je Inkling po mnogo čemu napredniji. Nazivati jučerašnji dan najznačajnijim danom u povijesti izdavaštva zaista mogu samo najveći Apple fanovi.

Mogućnost jednostavnog izdavanja knjiga će stvoriti brdo smeća. Svi i njegov pas će pokušati napraviti knjigu i sanjati kako će svojim uratkom pokoriti svijet. Jasno je da će ta masa iznjedriti i kvalitetne naslove, ali do tada će proći dosta vremena. U prvom valu najvjerojatnije će se pojaviti knjige koje će konkurirati onome što već nudi TouchyBooks. Ali da ste kojim slučajem izdavač da li bi odabrali samo jednu platformu ili bi se radije odlučili za više njih? iPad je zahvatio veliki tržišni udio, ali on se svakim danom smanjuje. Tableti trebaju imati pristupačnije cijene, svaki učenik bi trebao imati svoj tablet i nositi ga u školu umjesto teških školskih knjiga. Apple sa svojim cijenama i zatvorenim rješenjima nije rješenje za osnovno obrazovanje.

To prvo spoticanje je uzrokovano važnim detaljem kojeg su mnogi previdjeli: Diasporina glavna karakteristika je decentralizacija. Nema centralnih poslužitelja ili mjesta gdje se nalaze podaci i aplikacija. Bilo tko, uz odgovarajuća znanja i mogućnosti, može podići svoj pod i pokrenuti svoju malu Diasporu. Ako znanja i mogućnosti nema onda se može odabrati jedan s liste dostupnih podova za kojeg vam nije potrebna pozivnica.

Diaspora je objavljena pod open source licencom i njezin kod je javno dostupan. Nisam baš neki stručnjak za Ruby, malo sam bacio oko na kod (poruke uz commit su vrlo indikativne), malo na model baze, i čini mi se da kvaliteta koda i aplikacije ne odgovara silnoj graji koja se podigla oko Diaspore. Ali ni neki drugi servisi nisu briljirali u svoj počecima, ipak su uspjeli, pa vidimo da kvaliteta koda nije baš nužna za uspjeh.

Ima li uopće potrebe za takvim servisom? Diaspora je meni neki dan pala na pamet kao rješenje kad sam čuo da u osnovnoj školi nastavnici, za potrebe nastave, s učenicima komuniciraju preko Facebooka. To baš i nije primjereno, prvo iz razloga što većina učenika uopće ne bi smjela koristiti Facebook zbog dobnog ograničenja, a drugo što većina djece koristi taj servis bez da su naučili nešto o njemu. Diaspora s pojačanom zaštitom privatnosti bila bi puno bolje rješenje. Uz škole taj servis bi mogle koristiti i udruge te klubovi koji rade s djecom i tako zadržati sve u lokalnim okvirima uz kontrolirani pristup članova.

Diaspora nije jedini projekt te vrste. Appleseed postoji puno duže, ali nije se baš čulo za njega. Bilo bi zanimljivo čuti Diaspora tim kako namjerava izbjeći sudbinu Appleseeda?! Ali to nije sve, aplikacija za društvene mreže ima više nego što mislite, ali za sada nijedna nije napravila za društvene mreže ono što je WordPress napravio za blogove.

Jo mi se dopao zbog težnje da se pokriju svi važniji preglednici (cilja se HTML5), dokumentacija je odlično složena, radi odlično u PhoneGapu. Sve je izgledao idealno do probe na mobilnim uređajima. Ili zapinje ili prebrzo okida CSS animacije. Korisnički doživljaj je jedva podnošljivo. Možda će biti bolje?!

Poučen loše sklepanom jQuery UI bibliotekom nisam previše očekivao od jQuery mobile okruženja. Činilo mi se da su uhvatili preveliki zalogaj, pogledajte samo popis podržanih platformi. ExtJS me naučio da se sučelje programiranja u JavaScriptu, a ovdje se definira html5 markup tako da mi je to malo neobično. Ono što je dosta lošije je podrška za standardne događaje koji se zbivaju na ekranu koji se dira prstima. Bez obzira na to jQuery mobile bi mogao biti najkorišteniji u ovoj vrsti.

jQTouch se pojavio među prvima, ali kako je glavni developer zaposlen u Senchi njegov razlog stagnira i nema previše razloga za njegovo korištenje.

The M Project se bazira na jQuery mobile toolkitu, a za njega bi se mogli odlučiti oni koji su bez kompromisa samo za MVC.

Wink toolkit me pozitivno iznenadio. Najvjerojatnije zbog toga jer nisam ništa očekivao od njega. Isprobao sam ga na raznim uređajima (čak i na jednom 1.5 Androdiu) i radi na svima. Nisu na svima podržane sve mogućnosti, ali na impresivnoj listi demonstracija sigurno možete naći nešto što nigdje drugdje niste vidjeli. Ako ništa drugo Wink djeluje najzabavnije.

DHTMLX Touch ne izgleda loše, ali demo aplikacije pokazuju da je detektiranje rada s prstima preosjetljivo i da tu treba malo poraditi. Iz primjera koda prije bih rekao da je ovaj toolkit primjereniji za jednostavnije web aplikacije.

Dojo Mobile sam zaobilazio jer se ni s klasičnim Dojom nisam našao. Dojo Mobile demonstracije ne izgledaju loše, zanemarimo poneke nespretne ikone, ali čini mi se da je cijelo okruženje malo preteško.

Veliki je izbor pa bi je bolje previše ne razmišljati već uzeti bilo što i krenuti s razvojem. Još jedno JavaScript rješenje zaslužuje da ga se spomene mada nema legalnog načina da s njime radite web aplikacije. webOS je u inačici broj 3 predstavio Enyo. Iako je predviđen za razvoj webOS aplikacija mogao bi se bez problema iskoristiti i u ulozi već spomenutih rješenja. Samo bi trebalo izbaciti dijelove koji su vezani uz webOS platformu. Ideja da se to napravi je već spominjana, ali sve ovisi o tome što će HP napraviti s webOS-om. Trenutna licenca to ne dopušta.

Samo dan-dva kasnije, nakon ludog sniženja, prodalo se 350.000 TouchPad uređaja. Mislite li da je to malo? Motorola Xoom je prodala 100.000 uređaja u prva dva mjeseca. Učinak te prodaje developeri su osjetili već prvi dan. Aplikacije, koje su dan prije imale 10-20 downloada, dan kasnije su skinute nekoliko stotina puta. U Toshlu su odlučili da će jednostavno zanemariti 350.000 potencijalnih korisnika? Druga je stvar ako aplikacija nije dovršena pa su procijenili da im se ne isplati utrošiti još 15.000€ ili više od toga.

Toshl ima aplikacije za iPhone, Android, Symbian, BlackBerry, Maemo i Windows phone. WebOS je tu sedma platforma, a tko zna možda spremaju i Bada inačicu?! Da li bi vi, da imate proizvod poput Toshla, potrošili tolike novce za razvoj aplikacija ili bi se koncentrirali na dvije najmasovnije platforme i ostalima ponudili html aplikaciju s kojom bi mogli raditi sve što i ostali korisnici u svojim pravim aplikacijama?

Još jedna vijest koju mediji prenose kao zanimljivost je ponuda za koju se navodno zainteresirali 1000 WebOS developera. Prvo pitanje koje su zlobnici postavili je da li uopće postoji 1000 WebOS developera na svijetu? Prije bih rekao da je riječ o 1000 ljudi koji bi se besplatno željeli dokopati Windows phone uređaja. Jer kad je besplatno ili vrlo jeftino onda svi uzimaju bez puno pitanja.

Spominje se da WP7 ima 30.000 aplikacija u svojem dućanu što je 5 puta više od 6.500 koliko ima WebOS, tako da od tog privlačenja developera Microsoft zacijelo neće imati puno koristi, osim malo prostora u medijima. Zanimljivo je i to da nijedan od 20.000 članova (uf, izgleda da ipak ima više od 1000 WebOS developera) službenog foruma za Palm developere nije niti spomenuo niti komentirao ovu ponudu.

Luda prodaja bi se mogla nastaviti u Europi jer će se HP riješiti i zaliha Pre 3 uređaja.

Ono što bi moglo biti zanimljivo je da bi se TouchPad u slijedećih tjedan-dva mogao nabaviti vrlo povoljno. Kanadski Best Buy je već snizio cijenu najslabijeg modela na $99 i količina predviđena za online prodaju je rasprodana. Ako se i ostale web trgovine povedu za ovim primjerom isplatilo bi ga se naručiti. Sigurno je bolji i jači od jeftinih Android tableta, a ako ionako rasturate svoje uređaje, rootate i jailbreakate ovo bi bilo vrlo zahvalna igračka. Kasnije će to biti ekskluziva u vašem privatnom muzeju računala.

Walmart i HP na svojim stranicama imaju istaknutu cijenu od $99 i out of stock poruku. Izgleda da bi se HP u roku od par dana mogao riješiti cijele zalihe neželjenog uređaja. Istraživanje koje je objavio The New York Times pokazuje da je TouchPad bio drugi na listi najpoželjnijih. Tih 10.4% je daleko manje od iPadovih 94.5%, ali je još uvijek više od svih ostalih.

Što će se dogoditi s WebOS-om? Izgleda da to ni sami još ne znaju. Najvjerojatnije bi ga prodali za neke novce jer kako opravdati onu kupnju iz prošle godine?

Developeri koji su odabrali tu platformu sada su u nezahvalnom i neizvjesnom položaju. I to je pouka i njima i drugima: nikada se ne vežite samo za jednu platformu.

P.S. Danas je potvrđeno i da je HP kupio Autonomy.

Dodatak: na jučer održanoj konferenciji Leo Apotheker je izjavio “Regarding the future of webOS, we are looking at all of our strategic options regarding the software. The software has been received very well, everyone likes it. We will be looking at all possible business models, from licensing to any other possibility, to look at how to extract value from webOS.”