Dario Sušanj, glavni urednik PCChip-a, u uvodniku novog broja progovara o škakljivoj temi koju su urednici naših informatičkih novina u pravilu zaobilazili i izbjegavali bi govoriti o njoj. Česti je slučaj da čitatelji tih tiskovina negoduju govoreći kako je najbolje ocijenjen proizvod neke firme koja je zakupila (ili obično zakupljuje) veliki oglasni prostor. Sumnja u poštenje naših informatičkih novinara stalno je prisutna.

Jedna velika hrvatska informatička tvrtka otkazala je oglase u PCChip-u zbog nezadovoljstva koje su izazvali neki članci. Sušanj priznaje da tvrtke traže pomoć od njih u reklamiranju svojih proizvoda te da na njih postoje stalni pritisci od strane pojedinih tvrtki koje žele da se o njima piše sve najbolje. Simptomatično je da naše tvrtke negativne ocjene ne doživljavaju kao znak da bi nešto trebalo promijeniti na bolje, već ih isključivo smatraju kao napad od kojega se treba obraniti. Ali takav mentalitet nije prisutan samo u tvrtkama već su i obični ljudi jako osjetljivi na kritiku i isključivo ju promatraju u negativnom kontekstu.

Iako je Sušanj navedeni slučaj iskoristio kako bi naglasio nepotkupljivost magazina kojeg uređuje, nisam siguran da su do kraja dosljedni u toj svojoj nepotkupljivosti. Njegov uvodnik nije lišen emocija i na trenutke djeluje kao uvrijeđena frajla. Npr. kad spominje 'tajvansko smeće sumnjivog podrijetla'. I jako se dobro čuva da ne spomene nikakva imena. Jer možda će već sutra ta tvrtka opet zakupiti pokoji oglas.

PCChip čitam i cijenim jer pokušavaju pratiti domaću informatičku scenu i u tome su ispred svojih konkurenata. Ali u tim pokušajima još uvijek je premalo snage i energije. Jedan od najvećih prošlogodišnjih slučajeva, u kojem se pod državnim pokroviteljstvom rješavao problem prenatrpanog skladišta jedne velike firme, njih je ostavio bez teksta. 'Da se ne bi opekel...', započeo bi svoj stih o nama jedan strani kantautor. ;-)