Prije nego što počnete razbijati glavu domišljajući se kako zaposliti vrhunskog programera (dalje: VP) najprije se zapitajte da li vam treba VP? Ako vaš tim proizvodi tipične hrvatske poslovne aplikacije za knjigovodstvo i slične namjene onda vam treba prosječan programer koji se snalazi u alatu u kojem slažete svoje uratke i koji dobro podnosi zamorne, i uglavnom dosadne, radne zadatke. U tom slučaju postoji potreba za VP-om samo u slučajevima kad postoji veći razvojni tim u kojem će on rješavati složene probleme i zadatke koji su prekomplicirani za prosječnog programera.
VP-ovi su čudne zvjerke, njima nije dosta samo povisiti plaću da bi bili zadovoljni. Oni uvijek teže novim znanjima i novim izazovima, jako im je važno da sami mogu odabrati alate s kojima rade i žele imati potpunu kontrolu nad računalom na kojemu rade. Neki od ljudi koji se žele prikazati kao VP-ovi koriste bahatost za prikrivanje rupa u vlastitom znanju. VP nije bahat i uvijek će vam spremno priskočiti u pomoć svojim znanjem. Ukoliko mu prenošenje znanja nije jača strana onda pustite da vam pokaže kako on sam rješava neki problem. Urbane legende govore da je VP asocijalna jedinka, ali to u većini slučajeva nije točno pa ćete otkriti da je VP društveno biće sa širokim spektrom interesa.
Uobičajeno je mišljenje da VP-a treba uhvatiti dok je još mlad i neiskusan pa je relativno lako upregnuti njegov entuzijazam i natjerati ga da vuče svom silom. Pojam prava radnika njemu još nije došao u osvjetljene dijelove mozga pa će neplaćeni, prekovremeni rad smatrati za nešto normalno, i sve dok problemi postoje on će nastojati da ih riješi pod svaku cijenu. Loša stvar s mladim i neiskusnim VP-om je to što će mu brzo dosaditi poslovni koje on ne smatra dovoljnim izazovom, njegov prioritet u rješavanju problema je suprotan prioritetima koje ima njegov šef, pa će premalo vremena posvetiti zadacima koji donose najviše novca.
VP drži do svojeg ugleda i principa pa će odbiti posao u firmi koja je na lošem glasu, koja izbacuje loše proizvode ili koristi alate koje VP prezire ili ima loše mišljenje o njima. Pojedine firme od svojih djelatnika zahtjevaju točno određene norme ponašanja ili 'uniformirano' odijevanje. VP ne voli kalupe i teško da će pristati na zaposlenje u takvoj firmi. Svaki VP koji drži do sebe ima jedan ili nekoliko svojih projekata koji radi 'za svoju dušu'. Ukoliko mu poslodavac odobri da određeni postotak svojeg radnog vremena odvoji za razvoj tih projekata, to će VP-u značiti više nego neke druge stvari s kojima poslodavci pridobijaju 'normalne' programere.
Uskraćivanje pristupa Internetu siguran je način za odbijanje VP-a. On neće Internet koristiti za posjećivanje porno stranica i ostalih zabavnih mjesta (kao što to rade 'normalni' programeri) već će uz pomoć njega ostvariti kontakt sa zajednicom ostalih osvještenih i društevno aktivnih informatičkih djelatnika. Iako VP voli rješavati probleme on neće otkrivati toplu vodu već će uz pomoć Interneta vrlo brzo nalaziti rješenja za probleme na koje nailazi u svojem radu. 'Normalni' programeri će u takvom slučaju najprije gnjaviti kolege, pa će onda postati svoj problem na sve moguće forume i news grupe i kukati kako im nitko ne želi pomoći. Prije toga će svojeg šefa obavijestiti o tome kako se susreo s velikim i strašnim problemom čije je rješenje izuzetno složeno. U nemalom broju slučajeva to će rezultirati nespretnim i kompliciranim rješenjem, a nije isključena ni kupovina (ili 'kupovina') nekog 3rd party modula koji će donijeti dodatne komplikacije.
Najbolje je zaposliti iskusnog VP-a, dobra je stvar ako ima dodatnu obvezu koja ga je natjerala da traži stalno zaposlenje (žena, djeca, krediti..), treba mu omogućiti što veću slobodu u uređenju razvojnog okruženja, jedini kriterij za ocjenjivanje njegovog rada trebaju biti rezultati i izvršeni zadaci, nipošto ne treba inzistirati na fiksnom radnom vremenu. VP će ionako za sat-dva riješiti neki problem koji će 'normalnim' programerima oduzeti puno, puno više vremena.
