U tekstu Još jedna aplikacija za pisanje spomenuo sam kako su lošiji modeli ponekad bolji u rješavanju problema od boljih i skupljih. Neki se žale kako im je raspoloživi kontekst u agentima za titranje koda premali i htjeli bi više, dok drugi tvrde da s velikim kontekstom pada kvaliteta.

To me podsjeća na slučajeve kad neki stručnjaci odbijaju neka rješenja jer oni znaju da to tako neće raditi ili prihvaćaju rješenja koja su samo u okvirima njihovog znanja.

Poznata je legenda o problemu "ne možemo poslati e-mail dalje od 500 milja". Zvuči nelogično, zvuči glupo, zvuči tako korisnički. Ali činjenice su govorile da su mogli poslati mail u New York koji je bio udaljen 420 milje, ali ne i u Memphis udaljen 600 milja. Legenda je na kraju dobila i svoj FAQ.

Zanimljiva je i priča o prekidaču koji je imao dva položaja - "magija" i "više magije" i iz njega je išla samo jedna žica. Prekidač je bio postavljen na "više magije". Nelogično je da prekidač s jednom žicom išta radi, ali kad su ga prebacili na "magija" računalo se srušilo. Kliješta su riješila problem, ali nije otkriveno kakva je to magija bila.

Vratimo se na modele i veliki kontekst. Pojam diminishing returns opisuje situaciju kad povećavanje ili ulaganje nečega donosi sve manje koristi. Kad se nakon početnih odličnih rezultata prođe optimalna točka počinju problemi, ulazite u zonu negativnih prinosa i dodavanje kvari proizvod.

Jesmo li zaboravili KISS princip? Keep It Simple, Stupid. Većina sustava radi najbolje ako su jednostavni, a ne komplicirani. Nepotrebno gomilanje mogućnosti, dodavanje svega i svačega (feature creep) je dizajnerska greška. Sustav se lakše kvari, teže popravlja, skuplji je za proizvodnju. Moderni automobili su najbolji primjer toga.

U svemu bi trebali pronaći zlatnu sredinu. Aristotel je tvrdio da je vrlina sredina između dva ekstrema.