Peter Steiner autor je najreproduciranije karikature New Yorker magazina u povijesti. Riječ je o onoj legendarnoj ‘Na internetu nitko ne zna da si pas’. Urednik karikature u New Yorkeru, Bob Mankoff, u pravu je kad tvrdi da je ta karikatura bila daleko ispred svojeg vremena. A bilo je to vrijeme internet nevinosti, s puno manje smeća i znatno manje zlonamjernih korisnika.

Što bi danas nacrtao Peter Steiner? Ne morate se pitati, možete to i sami provjeriti na njegovom blogu Hopeless but not Serious.

Vrijeme nevinosti je odavno prošlo, internet je danas ogledalo svijeta, ali s neravnomjerno raspoređenom slikom. Kakofonija informacija i pojačalo koje je svima omogućilo da prosipaju svoje bisere. Najdostupnija pojačala postale su društvene mreže i one su najveći krivac za to u što se internet pretvorio. Da bi nešto objavili na internetu prije je trebalo savladati nekoliko stepenica, koje su većini korisnika bile prezahtjevne. A onda su došli blogovi i počela je navala. Ali uglavnom pismenijih ljudi. Društvene mreže su bile ono konačno raketno gorivo koje je na internet donijelo hrpu dezinformacija i lažnih vijesti. Jer nije dovoljno objaviti takvu vijest, potrebno ju je lansirati do što većeg broja korisnika uz pomoć pogona ‘lajkova’ i ‘šerova’.

Većina korisnika nema kritički odnos prema informaciji i neće ju provjeriti. Čim se objava slaže s njihovim mišljenjem ili im samo izgleda fora, nagaze na like ili share. Više nije pitanje da li je nešto istina ili ne, već da li vam se sviđa ili ne.

‘Na internetu nikoga nije briga što je istina’, možda bi danas nacrtao Peter Steiner?!

Istina ima jednu gadnu osobinu - obično zna boljeti. Zbog toga ju ljudi zaobilaze, zatvaraju oči pred njom i kreiraju laži kojima se brane od istine. Nije slučajno da je Steiner odabrao psa za svoju karikaturu, izgovori tipa ‘pas mi je pojeo domaću zadaću’ su najčešća obrana od istine. Neki su u svojem izbjegavanju istine sposobni izgraditi čitave nove svjetove. Poput Ravne Zemlje.

Naizgled nevina zezancija postala je lakmus papir za stanje internet nacije i pokazala da se ljude može uvjeriti u bilo što. Pandemija koronavirusa stvorila je idealno okruženje da se iskustva stečena na širenju ravnozemljaške teorije iskoriste u širenju puno opasnijih lažnih vijesti.

U internetskoj kakofoniji danas možete naći web stranicu koja potvrđuje bilo koju glupost koja vam padne na pamet. Svaka budala ima svoj izvor. I većina ljudi danas internet koristi na taj način. Imaju neko mišljenje i traže dokaz za njega. Nema tu propitivanja ili možda promjene mišljenja suočenog s činjenicama iz provjerenih izvora. Najgore je što više nikoga i ne zanimaju činjenice, dosta je da netko u komentaru na društvenoj mreži nešto spomene, stisne se lajk i to je dokaz.

Najveći neprijatelji graditelja fiktivnih svjetova, koji nas štite od istine, su razne web stranice koje provjeravaju informacije. Daleko od toga da takve stranice nisu imune na greške, na pogrešno interpretiranje činjenica ili nasjedanje na lažne činjenice, ali ipak svojim sizifovskim naporima pokušavaju demontirati laži. Potrošača lažnih vijesti najlakše je prepoznati po tome da ne vjeruju nijednoj informaciji koju objavi ‘fact-cheking’ stranica.

Novinari su najviše podbacili u borbi za istinu. Suočeni s pritiskom da moraju prvi nešto objaviti i da to nešto mora biti klikabilno, zanemarili su provjeru činjenica. Umjesto da se vijesti temelje na činjenicama, one se temelje na copy-paste i google translate metodi. I teško je, o teško, razmišljati o činjenicama kad na svaku ozbiljnu vijest moraš plasirati 5 vijesti o tome da je neka starleta pokazala guzicu, bradavicu ili da je netko ne bilo koji način šokirao internet. Kad nekoga pozovu u emisiju to obično nisu osobe koje su najkompetentnije za neku temu već one koje su se prve odazvale na poziv. I ne, dragi novinari, ne mora se uvijek čuti druga strana ako je to što ona tvrdi totalna glupost!

Rat se rasplamsao. Nije važna istina, važno je dokazati da si u pravu. Čak i kad nisi. Ne mogu ni dokučiti kakve sve motive imaju oni koji šire lažne vijesti. Savijaju činjenice, manipuliraju, pucaju informacije kao sačmu i onda onu jednu koja je nešto pogodila iznose kao dokaz da su u pravu, a sve ostale sakrivaju, pospremaju pod tepih.

William Blake, engleski pjesnik, napisao je da ‘čovjek koji nikada ne mijenja svoje mišljenje je kao ustajala voda, i uzgaja gmazove svojega uma.’ Da, ustajala voda je pomalo mutnjikava, smrdi ali je, topla. Bistra voda je čista, brza i hladna. Većina ljudi radije bira topli smrad i ne miče se sa svojeg mjesta. Bistra voda bi mogla oprati prljavštinu i smrad, otkriti istinu, a već smo rekli da ona boli. Ništa, guglaj članak o tome kako se najzdravije usidriti u smrdljivoj i toploj vodi.