Prvih par godina, za vrijeme uvođenja Zakona o javnoj nabavi radio sam na aplikaciji za javnu nabavu pa sam upoznao zakon, tehničke detalje ali i praksu pojedinih naručitelja.

Ekonomska najbolja ponuda

Spremaju se promjene u Zakonu o javnoj nabavi i iz najava ministrice Dalić mogli smo čuti da kako će najniža cijena prestati biti jedini kriterij ocjene ponuda te da se uvodi ekonomska najbolja ponuda. Od početka uvođenja Zakona postojala je mogućnost ekonomske ocjene ponuda, najniža cijena nije bila jedini kriterij, samo što tu mogućnost naručitelji nisu koristili. Bila im je prevelika gnjavaža, previše posla.

Hoće li ekonomski kriterij stvarno povećati transparentnost? Da li to znači da će nakon donošenja odluke javno biti objavljene sve ponude te njihovo bodovanje po stavkama? Jer bez toga nema ni transparentnosti.

Kako se naručitelji prilagođavaju omiljenim ponuditeljima ovdje vidim samo dodane prilike za koruptivne aktivnosti jer omiljeni ponuditelj više neće morati biti najjeftiniji, a ekonomski kriterij može biti skrojen baš po njegovoj mjeri.

Preskupi i netransparentni oglasnik

Pretpostavljam da se kod smanjivanja parafiskalnih nameta misli na cijene objave u Elektroničkom oglasniku javne nabave RH. Za svaki natječaj potrebne su najmanje dvije objave (Poziv na nadmetanje i Obavijest o sklopljenim ugovorima) što je za naručitelja trošak od 1900 kn. Samo za objavu u Elektroničkom oglasniku. To ne uključuje objavu u tiskanom izdanju. Očito je da se takvom cijenom itekako pogoduje Narodnim novinama kojima je to dobar izvor prihoda. To je daleko, daleko više nego što bi bila realna (da ne kažem tržišna) cijena jednog oglasa u sustavu za objave.

Drugi problem s EOJN-om je nemogućnost lakog pristupa podacima u strojno obradivom obliku bez diskriminacije. Prijašnja verzija čak je i omogućila djelomično uspješno grebanje podataka, ali ovo trenutno rješenje je tako loše strukturirano da je lakše izvući podatke iz PDF dokumenta nego iz HTML objave. Kao da je namjerno tako napravljeno?! O nekom strukturiranom izvozu podataka nema ni govora.

Bio sam u prilici da vidim neke interne tehnikalije stranog sustava na temelju kojeg je napravljeno naše rješenje. U njemu je bila i XML schema za izvoz podataka ali očito je da su naši te detalje zanemarili.

Bagatelna zamka

Prije nego što je donesen Zakon o javnoj nabavi granica za nabavu bez natječaja je bila 200.000 kn. Oni koji su pratili web scenu tih godina sigurno se sjećaju javnih web stranica za 199.999 kn. Novi zakon spustio je granicu na 70.000 kn. Ali inicijalno u Zakonu je bila i jedna strašna odredba za sve naručitelje koje je već i samo spuštanje granice dobro šokiralo: grupiranje prema CPV broju tj. klasifikacijskom sustavu predmeta javne nabave.

Što je to značilo? Pretpostavimo da je naručitelj želio nabaviti 10 laptopa po cijeni od 10.000 kn. To je mogao napraviti tako da je nabavu razlomio na dva dijela i sve je moglo proći bez natječaja. Navedena odredba je to zabranjivala pa ako je vrijednost nabave u nekom razredu za jednu godinu bila veća od navedene granice, trebalo je ići na postupak javne nabave. To je užasnulo naručitelje. Neki od njih su se snašli pa su dobro proučili CPV katalog, nalazili su slične razrede i ipak su svoju nabavu sveli na nekoliko manjih. Sve po zakonu. Prije nego što je to CPV ograničenje zaživjelo kako treba ubrzo je ukinuto. Netko je to greškom importirao iz nekog stranog zakona?!

Nostalgija za dobrim starim vremenima je bila prejaka i prag od 70.000 kn opet se vraća na 200.000 kn (robe i usluge), a za radove se podiže na 500.000 kn.

Ministrica Dalić najavljuje i prijedlog da ugovori i planovi za bagatelnu nabavu objavljuju na web stranicama naručitelja. Izgleda da je zaboravila na natječaje. Najveći problem s bagatelnom nabavom je što je njezino organiziranje i provođenje u potpunosti prepušteno naručitelju koji sam određuje pravila i skoro da nema nikakvih zakonski definiranih obaveza.

Neki naručitelji, kao što su HRT ili Grad Zagreb objavljuju natječaje za bagatelnu nabavu na svojim web stranicama i omogućuju sudjelovanje zainteresiranim gospodarskim subjektima. Drugi to uopće ne rade, a neki idu do takvih krajnosti da svojim pravilnikom reguliraju da se ponuda može prikupiti usmenim dogovorom.

U Službenom glasniku Grada Velike Gorice je objavljeno:

Ponude se prikupljaju putem pisanog zahtjeva upućenog na adresu gospodarskih subjekata na dokaziv način, putem elektroničke pošte ili usmenim dogovorom.

Kako postižu dokazivost usmenog dogovora?

U naputku za bagatelnu nabavu u glasniku piše i da:

Za bilo koji postupak bagatelne nabave naručitelj može na svojim internetskim stranicama objaviti poziv za dostavu ponuda.

Ključna riječ je može, u praksi se to prevodi u ne mora pa Grad Velika Gorica na svojim web stranicama nema nijedan natječaj za bagatelnu nabavu.

Da bilo koji naručitelj u svojem naputku za javnu nabavu navede da sve bagatelna nabave osobno ugovara gradonačelnik, načelnik ili bilo koja druga osoba to bi bilo potpuno legalno prema sadašnjem Zakonu o javnoj nabavi.

Sve je po zakonu, uobičajena je fraza kojom se brane političari. Time vam žele poručiti da im možete staviti soli na rep i da oni rade ono što njima odgovara, a ne ono što je u javnom interesu.

Može li novi zakon nešto promijeniti da se ovakva praksa spriječi ili je riječ samo o uobičajenom šminkanju javne nabave i predstavi za naivnu javnost?