Netokracija je donijela vijest o tome kako će novi Vladin portal olakšati pristup informacijama i uštedjeti dva milijuna kuna. Prva činjenica koja bode oči je da se za portal Moja uprava trenutno izdvaja 2,8 milijuna kuna godišnje. To je ogroman novac. Nema sumnje da na tom portalu ima korisnih informacija, ali nije mi jasno koje je opravdanje za tako velike troškove. Oni bi mogli imati 10 ljudi s plaćom od 20.000 kn bruto i još bi ostalo za najbolji hosting i ostale troškove. Takva ekipa bi mogla napraviti odličan portal na kojem bi se informacije nadopunjavale iz minute u minutu. Očito je da to nije slučaj. Ali možda ipak portal koristi jako puno ljudi jer im je jako koristan? Pokušao sam uz pomoć Alexe i gemiusAudience podatka procijeniti broj jedinstvenih posjetitelja uspoređujući stranice koje su slično rangirane. Zaključio sam da portal Moja uprava, koji godišnje troši 2,8 milijuna kuna, ne posjećuje više od 2000 jedinstvenih posjetitelja mjesečno. To je strašno rasipanje novca za tako mali učinak.

Prijedlog: Sve web stranice javnih servisa moraju objavljivati troškove

Besmislenom trošenju treba stati na kraj. Svi se kunu u tu nekakvu transparentnost, a skrivaju podatke kao zmija noge. Predlažem da se za ovakve web stranice uvede obaveza da na samoj stranici objavljuju podaci (i redovno ažuriraju) tko je uključen u projekt, što konkretno radi na projektu, koliki su njegovi troškovi (plaća, honorar) te tehničke i financijske informacije o aplikaciji i hostingu. Statistika posjećenosti stranice bi trebala biti svima javno dostupna kao i podaci o učinku.

Ako se poduzetnici mogu kažnjavati zbog apsurdnih zakona onda se javna uprava mora natjerati da opravda utrošeni novac te da radi bolje, pametnije i jeftinije uz povećanje učinka.

Dobar, loš, EOJN

@VladaRH na Twitteru papagajski zove ljude na natječaj za gov.hr. Primjenjujući najbolju praksu leopardove šape učinili su dokumentaciju teško dostupnom. Da bi joj pristupili morate biti prijavljeni. Pokušajte napraviti korisnički račun. Da li vam je uspjelo? Meni nije. Nakon unesene adrese kliknuo bih na gumb Dalje, ali ništa se nije događalo. Pokušao sam iskoristiti formu za zaboravljenu zaporku pretpostavljajući da je korisnički račun možda napravljen ili sam već prije napravio korisnički račun (često bi se događa da se pokušam prijaviti na neki servis i saznam da sam se registrirao prije par godina), a nisam to nigdje zapisao. Umjesto klasične forme za te slučajeve, dočekalo me ovo. Ako takav jednostavan slučaj nije odrađen na jednostavan način siguran sam da je svakodnevno korištenje aplikacije za naručitelje isti takav usability horor.

Svojevremeno se izvođač EOJN-a hvalio na jednoj konferenciji ovim ostvarenjem, a ako se dobro sjećam naziv prezentacije je bio u stilu "Možemo bolje i od Rakara". To je kao trebao biti bolji odgovor na Provjetravanje javne nabave. Ali pokazalo se da su napravili lošiju aplikaciju od one stare iz koje je Rakarov tim preuzimao i kopirao podatke.

Prijedlog: Svi javni servisi na javni usability test

Web aplikacije javnih e-servisa moraju biti jednostavne i intuitive na korištenje. Postojeći primjeri pokazuju da to nije slučaj. Trebalo bi uvesti obavezu da svi javni e-servisi moraju proći javni usability test, tj. da svi zainteresirani mogu testirati aplikaciju (ili klikabilni wireframe) i dati povratnu informaciju. Ti projekti su preskupi i prevažni da bi samo tako objavljuju bez ikakvog testiranja i mogućnosti da se greške poprave.

Prijedlog: pojeftiniti javnu nabavu

Pogledajte cijene objave u Elektroničkom oglasniku Javne nabave Republike Hrvatske. Naručitelj za jedan postupak treba izdvojiti najmanje 1520 kn (obavezni su mu poziv na nadmetanje i obavijest o sklopljenim ugovorima). Pazite, to je cijena samo za objavu u Elektroničkom oglasniku. Objavu teksta u tiskanom izdanju Narodnih novina naručitelj plaća posebno po standardnim cijenama. Kakvi su to troškovi da naručitelj za jednu objavu mora izdvojiti tolika sredstva?

Ne treba se onda iščuđavati zbog velikog broja bagatelnih nabava (do 70.000 kn) pojedinih naručitelja koji usitne nabavu kako bi izbjegli postupak javne nabave i obvezu njezine objave. Neki naručitelj izbjegavaju objave zbog koruptivnih aktivnosti, ali neki ju izbjegavaju zbog štednje. Grad ili općina koji 100 postupaka male nabave pretvaraju u bagatelne nabave godišnje štede 152000 kn. Cijenu objave u EOJN-u treba smanjiti na razuman iznos kako izbjegavanje postupka ne bi bilo potrebno.

Elektronički oglasnik javne nabave je u ovom trenutku preskup, monopolistički servis koji ne ispunjava svoju osnovnu svrhu, a ona je osiguravanje ekonomičnih i učinkovitih postupaka javne nabave te racionalno trošenje novca poreznih obveznika. Sprječavanje korupcije i kriminala ne može biti jer nedostaju neki osnovni elementi koje je Rakar pokušao prikazati svojim provjetravanjem.