Na nedavno otvorenoj Python Hrvatska grupi raspravljalo se i o korištenju Pythona u nastavi. Python je već odavno trebao zamijeniti BASIC u školama jer je jednostavan (kod je na razini pseudo koda), u malo linija koda se može napraviti puno, a zahvaljujući bezbrojnim bibliotekama s njime se može napraviti skoro sve što možete zamisliti da se može napraviti na računalu. Ono što je meni zapelo za oko je da se opet spomenuo problem isplativnosti uvođenja Pythona u škole. Isti problem se spomene i skoro svaki put kad se predlaže uvođenje aplikacija otvorenog koda u škole. Oni zagovaraju otvoreni kod često (pogrešno!) govore o cijeni kao velikoj prednosti.

Postoji li negdje studija koja dokazuje da bi zamjena vlasničkog softvera u nastavi bila neisplativa za škole? Kako to škole određuju da li posluju isplativo ili neisplativo? Zbog čega toliko otpor prema stjecanju novih znanja (kao česti razlog za status quo navodi se problem da bi nastavnici/profesori trebali naučiti nešto novo)? Hej, pa to je škola, ona i postoji zbog toga da se stječu nova znanja. To se ne odnosi samo na učenike, treba ići u korak s vremenom, količina ljudskog znanja se udvostručava svakih par godina, kako će uspješno učiti djecu ako ne nauče ništa novo?!

Djeca su znatiželjna, upijaju kao spužve, postavljaju pitanja i traže odgovore. Ne možete očekivati da vam sve vjeruju na riječ, nešto im morate pokazati i u praksi. Kad sam ja bio dijete rastavio sam svaku igračku koju sam imao kako bih vidio kako radi i zašto radi tako kako radi. S godinama sam rastavljao i popravljao (ne uvijek uspješno) sve što se dalo rastaviti i popraviti. Izmišljali smo i izrađivali vlastite igračke (od čepostrela do drvenih skija), prilagođavali vozilice (bicikle i Tomos motore) potrebama i trendovima. Moj APN 6 je imao aluminjske felge, modificiranu sjedalicu, ojačane amortizere, a nije mi bio problem rastaviti i sastaviti mašinu nekoliko puta dnevno. Zašto sam to radio? Zato što me to zanimalo, veselilo, učio sam i ono najvažnije: zato što sam to mogao napraviti!

S vlasničkim kodom to ne možete napraviti. I dok vama velikima to nije važno (nećete ići sami popravljati auto), djeci, koja uče, to je vrlo važno. Djeca trebaju učiti, trebaju imati mogućnost da vide kako nešto radi, da vide zašto je to tako, a ne nekako drugačije. Trebaju imati mogućnost da mijenjaju, da prilagođavaju, da rasture sve i da ponovno pokušaju sve složiti. Crne kutije u koje se ne može zaviriti nisu za djecu i nisu za škole. Kad govorim o rasturanju i promjeni programa onda ne mislim samo na programiranje. Postoji cijeli niz načina na koji oni mogu promijeniti, prilagoditi.

Jedini razlog zbog kojega otvoreni kod u školama treba zamijeniti vlasnički je njegova otvorenost i mogućnost da s njime možete napraviti što god vam padne na pamet i onda sve to možete slobodno dati drugima da opet s time naprave što hoće ili da to jednostavno slobodno koriste. Bez ograničenja.

Djeci treba sloboda, osjećaj da trebaju i mogu promijeniti stvari. Zašto ih ograničiti i ukalupiti? Zar treba zbog komoditeta nekolicine nastavnika, koji ne žele učiti ništa novo, uništiti inovativnost i zaigranost čitavih generacija? Uvođenje otvorenog koda će se isplatiti, samo što to kratkovidni ne vide.