Drugi dio započeo je predstavljanjem startupa. Predstavili su se InterModus, Naslovnica, Ptičica, Aboogy i Limundo. Doista različiti projekti, od one man band ostvarenja do kompleksnijih rješenja koje objedinjuju više različitih tehnolgija. Kasnije su se predstavili Tag-a-feed i Stashsh.
Predavanja u drugom dijelu dana držali su oni koji imaju novca i ne znaju ili znaju kamo bi s njim. Dalibor Marjanović je predstavio Bicro i njegove programe, a Jonathan Cooper je pričao o tome kako postići to da vas netko financira, kako se predstaviti i koji su njegovi kriteriji prilikom odabira projekata. Vrlo korisno predavanje, a njegovih 12 točaka ću vam uskoro ukratko prepričati (nakon što prebacim video na računalo). Panel diskusija o mogućnostima financiranja web startupa bila je informativna i zanimljiva, ali zaključak je većine kolega informatičara da oni nisu u kategoriji koja je zanimljiva venture kapitalistima. Moj je osobni dojam da bi Bicro mogao biti najbliži malim IT startupima i da bi se od njega mogla najprije i najlakše dobiti sredstva. A i uvjeti su daleko najbolji. Nadam se da se taj dojam, kojeg je ostavio Dalibor Marjanović, ne bi rasplinuo kao mjehur od sapunice u prvom srazu s šiljcima državne administracije.
Osim što su IT startupi premali, jedan od problema je i u tome što financijeri uglavnom nemaju ljude koji bi stručno i precizno recenzirali IT projekt i dali odgovarajuću ocjenu. Mada ni stručna i povoljna recenzija nije garancija za uspjeh nekog projekta jer je povijest mnogo puta pokazala kako ne pobjeđuju uvijek najbolji.
Čini mi se da pojedini kolege informatičari imaju još jedan problem: skromnost. Neke cifre koje su se spominjale za pokretanje projekta su jednostavno premale, kad se izračuna kolika je brutto cijena developera kroz godinu dana, dolazi se do puno realnijih brojki.
Sudionici u panel diskusiji spominjali su fakultete kao mjesta koja su im zanimljiva i studente kao potencijal za nove startupove, ali da su malo proučili životopise onih koji su se predstavljali vidjeli bi da se domaći startupovi događaju negdje drugdje i da je uglavnom riječ o iskusnijim developerima. Poduzetnički potencijal naših studenata još uvijek se premalo potiče i nema klime koja bi ih poticala na to da još u tijeku studija započnu aktivni ulazak u svijet poslovanja i proizvodnje.
Vuk kaze: "Čini mi se da pojedini kolege informatičari imaju još jedan problem: skromnost. Neke cifre koje su se spominjale za pokretanje projekta su jednostavno premale, kad se izračuna kolika je brutto cijena developera kroz godinu dana, dolazi se do puno realnijih brojki."
Sto reci na ovu primjedbu osim mozda to da si i ti, vuce, kao jedan od najglasnijih promicatelja FLOSS-kule u Hrvata, posredno odgovoran za tu skromnost nasih informaticara! Jer kako bi, zaboga, cijene razvoja bilo kakvog softvera kod nas mogle biti ikakve osim skromne, kad narucitelji znaju da postoji open-source, od kojega se ionako vise-manje sve moze dobiti besplatno.
Evo, bas sam prije par dana bila kod svog ginekologa, i on mi je za jedan 10-minutni rutinski pregled naplatio 600 kuna. I to je svima normalno! Ali, kada informaticari zele naplatiti 600 kuna za 10 minuta svoga rada, ili kad nedaj boze zele naplatiti svoj software i zastititi njegov source kod od kradje, ona to nitko ne razumije! Cak i sami informaticari cesto negoduju ne uvidjajuci da tako zapravo pile granu na kojoj sjede!
Ja bih bas voljela znati kako bi se proveo hipotetski "open-source ginekolog" koji bi poceo ordinirati uz simbolicku naknadu! Ostali njegovi kolege ginekolozi bi ga razapeli i na sve moguce nacine ga pokusali maknuti s "ginekoloskog trzista". Zasto, zaboga, isto ne bi vrijedilo i u svjetu softvera? Zasto, zasto zasto??? Ajde mi, please, odgovorite na to!