Čitam jučer u Jutarnjem listu kako je, prema tvrtki Selectio, posao programera na 4. mjestu najprivlačnijih zanimanja. Po njima programeri 'najčešće sjede u mirnom uredu, izolirani od stresa i napetosti. Većina zaposlenika ne razumije što zapravo rade, a čim im počnu pričati, gledaju ih s izrazom poštovanja jer ne govore njihovim jezikom'.
Kao da je mali Perica pisao domaću zadaću na temu 'Kako ja zamišljam programera prema pričanju tete s placa koja radi u općini na 5. katu'. Takav rezultat istraživanja nije dostojan agencije koja želi biti vodeća u zapošljavanju visoko kvalitetnih kadrova. Pretpostavljam da ima programera koji rade u takvom ugodnom okruženju, ali u našim uvjetima to je prije iznimka nego pravilo. Pretpostavljam da su se, pročitavši navedenu tvrdnju, naročito gorko nasmijali programeri koji produciraju tipične domaće poslovne aplikacije i uz to obavljaju nekoliko informatičkih poslova, a neki od njih još većinu svojeg radnog vremena troše na podršku korisnicima. Oni su naročito izolirani od stresa i napetosti.
Borba s rokovima. Stvari koje je trebalo napraviti jučer. Greške koje se pojavljuju kada ih najmanje trebaš. Problemi s razvojnim alatima koje je proizvođač izdao najmanje godinu dana prerano, a ostala je nedovršena baš ona stvar koja vam najviše treba. Ekstremno programiranje, mijenjanje krucijalnih stvari na polovici razvoja. Nerealni rokovi. Nedostatak sistem analize, nedovoljna sistem analiza, pogrešna sistem analiza. Problemi s okruženjem u kojem program treba raditi, a na koje programer ne može ili ne smije utjecati. Demonske utvare tjerane Murphyjevim zakonima. Ne razumijete ovo što čitate, smatrate da je ono u Jutarnjem listu točno i već ste se uhvatili telefona u želji da upišete tečaj programiranja kojeg vodi Milivoje u podrumu bivše mesne zajednice. I vi želite konkurirati za jedno od najprivlačnijih zanimanja? Želite curama u teretani pričati kako ste programer, a kolege s posla samo će blijedo gledati kad se vi počnete razbacivati stručnim terminima?
I u svjetskim uvjetima rijetko ćete naići na šefove kakav je Joel. Sigurno mislite da je zanimanje programera računalskih igara posao iz snova? Većina kolega koji rade u toj grani informatičke industrije prije će pomisliti da se nalaze u najgoroj noćnoj mori. Prekovremeni sati, nedostatak ikakvog slobodnog vremena, pritisak, stres, grozničava atmosfera. Može li se zamisliti nešto idealnije i privlačnije od toga?
Stručnjacima iz agencije Selectio dodjeljujem jedan veliki kaktus. Na njihovu stolicu. Po mogućnosti djelić sekunde prije nego što sjednu na nju.
Zašto onda ja i moje kolege programiramo, a ne bavimo se nekim privlačnijim poslom? O tome možda neki drugi put, imam tu negdje skicu za članak na tu temu. Možda je to užitak stvaranja nečeg novog. Ali rađanje uvijek prati velika, skoro nepodnošljiva, bol...
Ali nije sve tako crno. Idealno je biti programer u tvrtki koja se ne bavi proizvodnjom programa već nekom drugom djelatnošću, a sve važnije informatičke poslove rade tvrtke ili ljudi 'izvana'. To su programeri spomenuti u naslovu. Iz druge dimenzije. Svoj nerad prikrivaju arogancijom i stručnim rječnikom. Mjesecima ne napišu ni redak koda. Uglavnom se bave igranjem igrica i zajedljivim primjedbama na račun 'vanjskih' koji rade konkretan posao. Poneki od njih i isproducira neki beskorisni program u najklikabilnijem alatu u kojem je to moguće. Možda im u opisu radnog mjesta i piše programer, ali u stručnim krugovima oni su poznati kao šampioni i nenadjebivi prodavači magle. Selectio ekipa zacijelo je mislila na njih.