Jedan literarni

Ima Vas dosta tu koji pišete. Zapravo, svi mi pišemo, tipkamo, ali mislio sam na one koji pišu s velikim P (a ne mislim na pripadnike muškog roda s velikim međunožnim organom). Oni koji imaju literarne pretenzije, e ti. Najviše ime populističke, kičaste, banalne, spomenar poezije. To i nije poezija. To je više poput nekog kičastog nakita koji nešto vrijedi svojem vlasniku, možda još nekome i nikome više. Ima onih koji misle da je umjetnost kad o jednostavnim stvarima progovaraju na što kompliciraniji način izbjegavajući jednostavne, svakodnevne riječi, a upotrebljavajući one koje prosječni puk koji čita Gloriju i Večernjak, ne razumije. Ima onih koji pišu, čitljivo je, ali vidi se da se jako muče, trgaju riječi iz sebe. Njima nedostaje "nepodnošljiva lakoća pisanja", kad riječi same teku, a ne ponašaju se kao gradsko dijete golih nogu na vrućem kamenjaru.

Jedan od onih koji Pišu zaustavio se na kućnom broju Pis-crt-karanje. "Nepodnošljivom lakoćom pisanja" on govori o svom i tuđim životima. Koristi svoj riječnik, ne misli da se za javnost treba predstavljati u nekom drugom, primjerenijem svjetlu. I crta. Uz skoro svaki blog ide mala ilustracija. Početkom lipnja je prestao blogirati jer je previše energije trošio na to, ali kad se nakotilo blogova našao se pred raskršćem, čitati tuđe ili pisanje vlastitog. Odlučio se za ono prvo i obrisao svoj blog. Dirnula su ga loši natpisi o Metallici pa se vratio tekstom 'taLLiCa u mRdUši dOnJoJ.
Ovih dana se vratio. Držim fige da nastavi svoja prikazivanja "u pejzažu blogavog rigoleta".

OCJENA: 10/10 za Pis-crt-karanje