PC Chip u posljednjem broju ima poslovni prilog "Hrvatsko tržište softvera" u kojem su objavljeni i rezultati ankete na koju su svoje odgovore dale 73 tvrtke koje se bave softverom. Takve ankete i pregled stanja na domaćem tržištu je ono što nedostaje našim informatičkim časopisima i svakako bi toga trebalo biti više.
Kod procjene vrijednosti tržišta izbačena je kategorija aplikacija za kućne korisnike zbog jako male vrijednosti. Kao razlog za to autor navodi činjenicu da za orginalnu igru treba izdvojiti i do 500 kn dok je kod pirata ona 20-30 kn. Da li je to tržište tako nezanimljivo i da li ga se uopće može preobratiti na kupovanje orginalnih programa? I gdje su tu domaći proizvođači?
Postoji jedan segment tog tržišta na kojem je ponuda jako siromašna, broj firmi koje ga obrađuju je manji od broja prstiju na jednoj ruci, pa se čak i ti usamljeni igrači slažu da na njemu ima mjesta za još nekoliko proizvođača. Riječ je o tržištu edukativnih programa na hrvatskom jeziku. Sunčica (32 bita), Garfield (Net d.o.o.), Učilica (Markottel)...možete li nastaviti niz?
Nema sumnje da je tržište gladno takvih proizvoda, roditelji bi željeli da djeca mogu svoje računalo upotrijebiti i u učenju, a ne samo ganjajući krvava obličja motornom pilom ili, u boljem slučaju, igrajući Simse. Iako ima onih koji će takve programe najprije potražiti kod pirata, ipak će većina roditelja i nastavnika potražiti neku trgovinu računalskih programa. Nekadašnji nepisani kodeks da se domaći proizvodi ne kopiraju ne vrijedi više kod današnjih instant pirata. Cijena takvih programa je, osim kvalitete, odlučujući faktor za njihov uspjeh na tržištu. Ona treba biti dovoljno niska da prosječni kupac ne poželi gnjavažu s piratskom kopijom. Takvo formiranje cijene će najvjerojatnije spustiti cijenu ispod realne vrijednosti takvog programa, ali to je neophodna žrtva stanju na našem tržištu. Hrvatska Vlada, u kojoj je sigurno veliki propuh od silnih otvorenih vrata, mogla bi subvencijama pomoći tom nejakom ogranku hrvatske softverske industrije (!?).
Jeftini programi imaju i još jednu edukativnu funkciju: navikavaju ljude na kupovinu orginalnih programa. Zadovoljan kupac orginala najvjerojatnije će poželjeti ponoviti to iskustvo. Ali on ne bi trebao biti prisiljen kupovati mačka u vreći već bi svi ti edukativni programi trebali imati probne inačice uz pomoć kojih bi osvojili kupca.
Potencijalno jako velik broj proizvođača edukativnih programa nalazi se u našim školama. Učenici su najbolje upoznati s gradivom koje se obrađuje i najbistriji među njima zacijelo bi mogli smisliti adekvatan način da se ono približi i ostalima. Programi današnjih osnovaca i srednješkolaca izazivaju nevjericu kod nekih starijih kolega informatičara koji ne mogu vjerovati da su 'to klinci napravili'. Potencijal postoji, samo ga treba prepoznati i usmjeriti u pravom pravcu. Neki od učeničkih radova zacijelo bi bili dovoljno kvalitetni pa bi i na komercijalnom tržištu mogli konkurirati starijim i većim 'profićima'. Kako je najveći problem odabir pravoga alata i tehnologije rada, tu bi ministarstvo trebalo uskočiti i platiti jedan tim stručnjaka koji bi učenicima pripremio razvojne alate, napisao dokumentaciju, tutoriale, pružio podršku i dao smjernice da najbrže dođu do rezultata. Pri tome nije najvažnije koliko će učeničkih timova na kraju dati kvalitetan proizvod već je bitnije da oni konkretan projekt odrade do kraja. 'Get the job done' je karakteristika koja je više na cijeni od neiskorištene genijalnosti.
[nastavak slijedi...]
