Ja sam stari kiosk džanki. Ovisnost je počela još u davna vremena prošlog milenija. Medijski prostor nije bio prenatrpan kao sada i kiosk je bio jedno od rijetkih mjesta gdje ste mogli naći aktualne, manje aktualne, svakojake sadržaje.
Sve je počelo sa stripovima. U osnovnjaku. U to vrijeme privilegija je bila biti bolestan. To je uključivalo odlazak doktoru, prije toga kupnja nekog stripa ili časopisa (a možda i više toga) na kiosku pod roditeljskim blagoslovom, a onda doma, krevet i obrazovni program na televiziji. U normalno, nebolesno vrijeme, financiranje opojnih sredstava s kioska padalo je na teret gableca. Bilo je bogohulno trošiti novac na klopu, a naslovnice s kioska su mamile i obećavale zanimljiv sadržaj.
Stripovi. Tu je trebalo pametno odigrati. Među klincima je bila vrlo aktivna razmjena. Tečajna lista je bila relativno stabilna pa se pametnom kupovinom moglo osigurati više štiva. Npr. meni se isplatilo kupiti Velikog Bleka jer sam znao da ga mogu zamijeniti za 3 Kena Parkera. A meni je Ken bio bolji. Za neke starije edicije Bleka moglo se dobiti i do 10 Stripoteka. Tko šljivi Bleka. Jedini problem su mi bila izdanja u kojima su objavljivali domaći strip. Loše su kotirala na tečajnoj listi, nitko ih nije kupovao pa sam njih kupovao izravno na kiosku.
Kasnije sam proširio područje interesa. Počeo sam kupovati Sirius, Galaksiju, a onda su se počeli pojavljivati informatički časopisi. Prvi časopis koji sam kupio bio je Moj Mikro, naslovnica je bila posvećena simulatorima letenja, a naslov je glasio: 'Sine, nemoj letjeti polako i nisko.' Isti mjesec kupio sam i Računare i Svet kompjutera. Moj Mikro i Računare nastavio sam redovno kupovati sve do odlaska u mrsku, okupatorsku vojsku. Domaći izdavači nisu se baš proslavili. Par brojeva i ništa više. Mala računala, Pilot Video... Osim stripova i časopisa o računalima kupovao sam i Izbor, Rock, ponekad Start. Dok nisam skužio da se do Starta besplatno može doći u lokalnim automehaničarskim i stolarskim radionicama. Oni bi samo prikeljili duplericu na zid, a ostalo su škratirali. Studio nije bio loš. Osobito iz vremena kad su u njemu izlazile Huljice. Kasnije je došao i Alef, a bilo je čak i nekih malih SF knjižica na kioscima. Preteča ovoga što sam se danas događa s kiosk izdavaštvom.
U glavi sam imao sliku kioska iz prethodnog dana pa bih odmah ujutro, još krmeljivih očiju, procesirao stanje i odmah registrirao razlike, nova izdanja. Bio je gušt uzeti djevičansko izdanje novina koje su još mirisale na štamparsku boju.
Rat je opustio kioske. Dugo je trebalo da se broj naslovnica vrati na normalu, a onda je sve postalo prenatrpano, prenatrpanije nego ikada.
Stari kiosk džanki još živi u meni. Ne mogu proći pored kioska, a da okom ne preletim po njemu. Apstiniram. Jednim dijelom zahvaljujući Internetu, drugim dijelom zahvaljujući lošijim izdanjima. Ponekad imam prazne hodove. Čekajući kolege prilikom odlaska na posao, čekajući bus, vozeći se u busu, jedino nemam vremena biti bolestan. Prazan hod ispunjavam čitajući. Pozdravljam pojavu jeftinih knjiga s kioska. Opet sam pročitao Gospodara te još nekoliko dobrih knjiga. Zahvaljujući tim praznim hodovima kupim i domaće informatičke časopise. Češće nego to oni zaslužuju.
04>24
Na pisanje svega ovoga potaklo me jučerašnje novo otkriće na kiosku. Najprije sam tijekom dana naletio na link 'magazina za hakiranje stvarnosti'. Na brzinu sam preletio stranice, stavio u svoj NetVibes bookmark i nastavio raditi. U predvečerje, žureći na predavanje, na kiosku usput zapela mi je za oko naslovnica. Oho, pa to ima i tiskano izdanje. Cijena pristupačna. 10 kuna. 2 medvjeda u džepu brzo su promijenila vlasnika. Zanimljivo je da su sadržaji u časopisu su pod Creative Commons licencom. Kasnije, u autobusu, pod žmirkavim svjetlom, izbjegavajući nalete mraka, uživao sam u saznanju da još ima nade za nas kiosk džankije. U gomili smeća nađe se ponekad i nešto čistog praha.
Nezahvalno je bilo što izdvojiti iz gomile dobrog sadržaja. Možda samo da spomenem tekst o 100. rođendanu tate LSD-a, Albertu Hofmannu. Tko bi rekao da će kemičar, koji je svoje uzorke testirao na sebi, doživjeti tako duboku starost. A, znate li koja je bila posljednja poruka Aldousa Huxleya? U tekstu se ne spominje spekulacija da su programeri u Bell Labsu, razvijajući UNIX, bili na acid tripu. ;-) Ali zato par stranica dalje imate razgovor s ubuntu-hr loco teamom.
Postaje li vam sad jasnije zašto je 04 veće (i bolje) od 24?
