Cijena kao garancija kvalitete
U velikom broju slučajeva cijena nekog proizvoda ima kvalitetno opravdanje, ali ipak ima i slučajeva kada se za velike svote prodaju proizvodi koji ne vrijede novca koji je dan za njih. Taj problem je osobito prisutan na domaćem tržištu programa gdje se pojedini programi ili rješenja prodaju za cifre od kojih boli glava, a njihova stvarna vrijednost (i upotrebljivost) je daleko manja. To je možda tako, ali u surovom kapitalizmu vrijedi pravilo da nešto vrijedi onoliko koliko je kupac voljan platiti.
Ako namjeravate otvoriti firmu koja će proizvoditi programe za domaće tržište i pri tome želite zaraditi brdo love, onda vam nije najvažnije zaposliti najbolje programere, već su vam najvažniji dobri marketinški stručnjaci ili garancija u vidu pravih poznanstava na pravim mjestima. Što će vam savršen program ako ga niste u stanju prodati za odgovarajuću hrpu novčanica? Zato se nemojte iznenaditi kad u najuspješnijim domaćim firmama sretnete tek prosječne informatičare ili još nešto gore od toga. Čast iznimkama, ali takvi obično nisu orjentirani na domaće tržište.
Uzmimo kao primjer jedan od naših najprodavanijih i najskupljih CMS-ova. On je već odavno trn u oku malih web firmica koja rade kvalitetnija rješenja, ali ih ne mogu prodati ni za 10% cijene koju dostiže taj gigant. Zanimljivo je da on ni u najnovijoj i najtežoj inačici još uvijek nema mogućnost automatskog kreiranja sličica (thumbnail-ova) za unesenu sliku ili promjene njezine stvarne veličine ukoliko operater promijeni tu veličinu u WYSIWYG editoru. Zato su česti slučajevi na web stranicama, koje “tjera” taj CMS, da je promjena veličine slike prepuštena web pregledniku koji to obavi brzo i ružno. Npr. slika na stranici je veličine 200x150 točkica, a stvarna veličina slike je 1600x1200 točkica i “teška” je nekoliko stotina kilobajta. Čak i najjednostavniji open source CMS-ovi imaju riješen taj problem. To je tek samo jedan od niza očitih propusta kojih u tako cijenjenom programu ne bi smjelo biti.
Bez kontrole kvalitete i odgovarajućeg strukovnog udruženja, koje bi bilo sposobno napraviti malo reda na tržištu, domaća informatička scena je raj za lovce u mutnom.
U zadnje vrijeme sve veći dio kolača na domaćem tržištu uzimaju strane kompanije. Da li je stvarno riječ o kvalitetnijim proizvodima ili se pod krinkom poznatih i velikih imena prodaju polovična i neprilagođena rješenja?
Open source == besplatno
“Bacio sam program na binariese kao open source”, reče učesnik jedne grupe. Nisam skidao njegov program, ali drugi su primjetili kako uz program nije išao source pa je njegova klasifikacija potpuno pogrešna. Ne znam zbog čega, ali ljudi često izjednačavaju pojamove besplatno i open source. Postoje freeware programi. To su besplatni programi, uz koje možda ponekad i dođe izvorni kod, ali u pravilu to nije slučaj.
Ljudi koji znaju što je open source već su umorni od objašnjavanja i ponavljanja priče o besplatnom pivu i slobodi govora. Ono koji su sva pogrešno shvatili druge ljude plaše pričama kako zločesti open source vragovi žele poništavanje autorskih prava i zahtjevaju da svi programi moraju biti besplatni. To su netočne tvrdnje, a neke open source licence će vas čak poticati da prodajete te programe.
Najbitnije u cijeloj toj priči je sloboda i dostupnost izvornog koda. Interesantno je kako anđeli čuvari komercijalnih programa nemaju ništa protiv BSD tipa licence koja im omogućava da s izvornim kodom učine što žele, mogu ga uzeti, promijeniti i tako promijenjene prodavati. Promijenjeni kod niste dužni staviti na raspolaganje. To je veća nepravda prema autorima jer se iskorištava njihov rad bez ikakve obveze da se vrati dug zajednici ili autorima. GPL licenca , koja je pod najjačim udarom komercijalaca, traži od vas, ukoliko mijenjate taj kod, da drugima omogućite ista prava koja ste i vi imali prilikom njegovog preuzimanja. Ako objavljujete taj kod, morate ga učiniti javno dostupnim. Što je poštenije? Ukoliko mijenjate kod za svoje vlastite potrebe, bez namjere da program javno distribuirate, niste dužni objaviti izvorni kod.
BSD kod možete naći i u proizvodima zakletih neprijatelja open source programa. Kod za mrežne protokole, u prijašnjim inačicama Windowsa, preuzet je iz FreeSBD-a. Zbog toga Microsoft BSD porodicu ne doživljava kao prijetnju, čak je izdao i jednu inačicu svojeg .NET okruženja za tu platformu.
Što je to DOS?
“Linux ne valjda jer se sve u njemu mora raditi u DOS-u”. Nećete vjerovati koliko sam puta tu tvrdnju čuo od raznih informatičkih “stručnjaka”. Ako je Linux nije DOS. :-) Ali DOS je nekim ljudima sinonim za aplikacije koje rade u tekstualnom modu ili tako nazivaju bilo što gdje se u bilo kojem pojavnom obliku pojavljuje komandna linija i potreba da se znak po znak unose naredbe i njihovi parametri. Naravno, “DOS” je za njih zastarjeli način rada.
Često sam predmet čuđenja jer za upravljanje datotekama, pod Windowsima, najčešće koristim Far. Mnogi misle da je to još uvijek stari nc, ali riječ je o čistokrvnoj 32 bitnoj aplikaciji koja je itekako svjesna okoline u kojoj se izvršava i moćnija je od većine svojih konkurenata. “Nedostatak” joj je taj što ima samo tekstualno sučelje, koje kod GUI generacije izaziva alergične reakcije.
