Jedna od omiljenih tema u Star Trek serijama su i zavrzlame u vremenu. Baš sam odgledao epizodu, tj. dobar dio njezinog završnog dijela, o još jednoj Enterprise avanturi u kojoj su spriječeni zločesti vanzemaljci da uz malu pomoć Hitlera (koji je već osvojio dobar dio istočne obale SAD-a) naprave veliku vremensku svinjariju. Sve te epizode uglavnom prikazuju lošiju prošlost koja se nakon intervencije posade opet mijenja u svoj glavi tok, kao da ničega nije ni bilo. Neki SF pisci smatraju da se prošlost može mijenjati, drugi (a ti su u manjini) smatraju da se sve već dogodilo i da nije moguće promijeniti prošlost. I jedni i drugi smatraju da je put kroz vrijeme moguć. Jasno, u SF literaturi. Ja sam na strani onih drugih, za nepromjenjljivu prošlost. A put kroz vrijeme je moguć, makar i u formi vremenske razglednice. Kad bi se u ovom trenutku našli u orbiti nama najbliže zvijezde, slika Zemlje koju bi vidjeli bila bi stara 4 i nešto sitno godina. Prava vremenska razglednica. Sporno je samo koliko bi se toga na njoj moglo vidjeti.

Promjenljiva prošlost je vrlo zgodna zbog vremenski paradoksa koje su često zloupotrebljavali pisci SF-a u svrhu izrade kratke, ali efektne priče s neočekivanim završetkom. Iako sam za nepromjeljivost ipak mi je u srednjoškolskim danima omiljeni film bio 'Back to the Future', on je iz drugog tabora, ali je vrlo zabavan, a to ponekad očekujete od nekog filma.

Vremenarije u Star Treku su uglavnom predvidljive i nisu mi baš zanimljive niti previše zabavne. Večerašnja epizoda bila mi je zanimljiva samo zbog nekih eksternih scena s avionima nad panoramom New Yorka. Vizualno dosta zanimljivo, ali definitivno su sfušali u sceni eksplozije onog pogona na kraju. One komade betona, koji su se razletjeli, neki bi šegrt 3D animacije bolje napravio.