Oleg Von Bug u svojoj kolumni u Mreži tvrdi kako:
developerski posao, koji nam se tada činio najboljim i najpametnijim na svijetu, nije bogznašto. Spada svakako u donji segment s računalima vezanih zanimanja današnjice.
Djelomično je u pravu, nekada sam običavao tvrditi kako su developeri najveći rudari među informatičarima. Svi drugi informatičari su puno ležernije dolazili na posao jer rješavanje skoro svakog problema najprije je krenulo od developera. U velikim sistemima obično bi ih doživljavali kao potrošnu robu. Neki bi ih voljeli vrijeđati i nazivati običnim koderima.
Stvari su se malo izmijenile zadnjih godina. Ljudi sve više vremena provode na webu, sve više se bave aplikacijama na svojim mobilnim pametnjakovićima, a aplikacije za tu ciljnu skupinu pojedinci i male skupine agilnih developera mogu puno brže i efikasnije napraviti od ogromnih timova u kojima su developeri samo kotačići na koje se gleda olegovski.
Startupmanija trese svijet, ima tu napuhanih balona, ali činjenica je da je ovo zlatno vrijeme za developere. Oni mogu najbrže unovčiti svoje sposobnosti i stvoriti nove vrijednosti. Kad se pogledaju najbrže rastuće domaće informatičke tvrtke onda vidimo da su ih redom osnovali developeri, proizvod njihovog rada im je glavna roba i bez problema se probijaju na strana tržišta.
Hm, ako developerima, kao donjem segmentu, može krenuti tako dobro, gdje li je onda gornji segment? Oni su već otplovili prema zvijezdama?
Oleg na pijedestal podiže svoje znanje asemblera za 6510 procesor i zbog jednog maturalnog rada misli da može govoriti o developerskom poslu. Ne Oleže, to ne znači da si developer. Ako se nijedna tvoja aplikacija nije srela s konačnim sudom koji se zove Korisnici u produkciji onda se ne možeš nazvati developerom. Ti boluješ od sindroma i ja sam nekada programirao koji se vrlo često javlja među onima koji su se s mikroračunalima sreli osamdesetih godina i počeli su učiti programirati jer je to bila jedna od vrlo rijetkih korisnih stvari koja se je mogla raditi na njima (a trebalo je i opravdati nabavu te skupe stvarčice pred roditeljima), ali nikada nisu završili u tim vodama jer su našli lakši posao. Kako ljudi u godinama vole pametovati tako i sindromaši vole započeti priču eh kad sam ja programirao, to je bilo programiranje, a ne ovo klikanje.
Pogledaju li se trendovi plaća informatičara u SAD-u onda se može vidjeti da index za developere konstantno raste dok za administratore ili project managere variraju i ostaju isti. Prosječna plaća developera je veća nego za spomenute druge dvije kategorije. A novinar može očekivati tek trećinu plaće koju će dobiti developer.
Od pravog novinara očekujem da se posluži činjenicima umjesto što vjeruje svojem sindromu iz prošlog tisućljeća. :-)
To je to. No ima tu još podvarijacija na temu, evo jedne o kojoj sam danas baš pričao s ko-developerima; imamo 2 tipa početnika developera koji ne zadrže posao, jedna skupina je dakako ona koja ne voli taj posao i jednostavno odustaju prerano, nemaju strpljenja prčkati po kodu i otkriti gdje je zapelo, a nije im ni do posla stalo pa kažu ..." ma ja to ne znam, nemre se to ", razlog njihovog nezapošljavanja ne moramo razjašnjavati.
Druga je skupina zanimljivija,a to su "by the book" školovani developeri koji su kod kuće uz ogroman suvišak vremena razvili jedan program, koji za VRLO jednostavnu funkciju troši tisuće linije koda, to su štreberski developeri koji i za najmanje zadatke idu proizvoditi masterpiece code, oni pak dobiju otkaz jer ne stignu isporučiti program niti na treću odgodu roka.
Poanta je da se programiranje od prije 6 godina promijenilo u rapid paradigmu. Osim znanja programiranja, dakle supstrata, danas je jednako važno znati postaviti projekt tako da se iskoristi što više tuđeg koda tj. da se smanji broj radnih sati uloženih u projekt, a da projekt zaživi u produkciji.
Ekipa koja NEMA niti jedan program u produkciji, ne bi se smjela zvati programerima. Jedno je znati programirati, a drugo je znati programirati u realnim (nepovoljnim, strogim, čak drakonskim) uvjetima.