Prijedlog Večernjaka da se udžbenici stave na web ne rješava osnovni problem, a to je njihova dostupnost učenicima čiji su roditelji slabijeg imovnog stanja. Takvi učenici najvjerojatnije nemaju računalo na kojem bi mogli pregledavati taj udžbenik, a sumnjam da obitelji s više učenika imaju onoliko računala koliko i djece pa da svako dijete može učiti koliko želi. Drugi problem je što su udžbenici za niže razrede osnovne škole uglavnom radnog tipa (učiteljica mojeg djeteta kaže da djeca mogu vratiti samo 30% dobivenih knjiga, sve ostalo su različite vrste radnih listova i radnih udžbenika). Što bi dijete radilo kad bi takav udžbenik dobilo u elektroničkom obliku? Trebalo bi ga ispisati, a ispis u kućnoj radinosti je višestruko skuplji i nekvalitetniji od klasičnog tiska. Objava udžbenika samo u elektroničkog izdanju stvorilo bi veće probleme učenicima i veće troškove.

Distributeri i nakladnici udžbenika su protiv tog prijedloga jer zahvaljujući udžbenicima oni imaju dobar priliv sredstava. Neki od njih su toliko bezobrazni s cijenama da ima udžbenika koji stoje daleko više nego da ih se tiska u kućnoj radinosti. I tu bi trebala država intervenirati, ne bi smjela dozvoliti nakladnicima da postavljaju nerealno visoke cijene udžbenika.

Profilova baljezganja o jedinom primjeru gdje je država bila jedini izdavač udžbenika (bivši Sovjetski Savez) i o tome kako je izvrsnost postala jedini kriterij uspjeha udžbenika su pomalo smiješna. Jedan od velikih problema s udžbenicima je taj što svaki nastavnik i profesor bira udžbenike pa se događaju situacije da u školama sva odjeljenja istog razreda imaju različite udžbenike. Kriterij odabira udžbenika nije izvrsnost već kreativni marketing izdavača koji na različite načine motivira ravnatelje i učitelje da odaberu baš njih. Od različitih seminara, poklona pa da toga da se odabire određen udžbenik zbog toga što ima bolju pripremu za nastavnike. Djeca su tu opet po strani i manje važna. Trebalo bi smanjiti tu raznovrsnost udžbenika jer manji broj različitih udžbenika za isti predmet omogućio bi veću koncentraciju kvalitetnih autora i bolje udžbenike.

I na kraju da, hoćemo udžbenike na webu. Zašto i roditelji djece ne bi imali mogućnost da utječu na odabir udžbenika? Zašto ljudi od struke ne bi imali mogućnost uvida u udžbenike i da na taj način svojim savjetima i prijedlozima pomognu da ti udžbenici budu kvalitetniji? Razvoj i pisanje udžbenika bi trebali biti otvoreni kao što je to slučaj s Django knjigom (posjetitelji imaju uvid u nastajanje knjige na webu, mogu komentirati, a knjiga na kraju izlazi u klasičnom papirnatom formatu).. Tako bi se lakše otkrile greške. Zašto djeca ne bi svojim prijedlozima utjecala na to da ti udžbenici postanu razumljiviji i prilagođeniji njima? I zašto bi autori trebali biti u sprezi sa izdavačima?

Neka autori i timovi autora otvoreno razvijaju svoj udžbenik. Postojala bi komisija koja bi odobravala udžbenike, a tek onda bi u igru ulazili izdavači koji bi se na javnom natječaju natjecali koji će povoljnije i bolje otisnuti pojedini udžbenik, a autori bi za svoj rad bili plaćeni.

Na taj način bi razvoj udžbenika bio transparentan, kvaliteniji, udžbenici bi bili dostupni svima, a jedini koji gube u toj igri su izdavači koji su do sada koristili mutnu vodu da dobro zagrabe. Takav razvoj udžbenika bi stvorio preduvjete da se jednog dana potpuno pređe na elektronička izdanja na e-papiru.

Smiješna je i Profilova primjedba kako korisnici nisu usvojili projekte poput Kindlea. Možda im netko treba reći da sold out znači rasprodan, a ne nije usvojen. E-čitači su budućnost, pitanje je samo vremena kad će u potpunosti istisnuti papirnate udžbenike u školama.