U komentaru na prethodni post Krešo je postavio vezu na članak Dragana Petrica koji smatra da bi plaćanjem online sadržaja oživjela industrija medija pa bi razlika između pravog novinarstva i amaterskog prepisivanja ponovno postala vidljiva. Ne znam kako Dragan definira pravo i amatersko, da li su pravi novinari oni koji su plaćeni za svoje pisanje, a amateri oni koji za pisanje ne dobijaju novac? Kod nas je sve češća praksa da plaćeni, profesionalni novinari pišu daleko ispod razine onih koji tipkaraju zabadava.

Povod ovom postu je zapravo vijest o dugometražnim filmovima na Animafestu. Prvospomenuti je film Sita Sings the Blues za kojeg novinar(ka?) (mp) kaže da je dobitnik nagrade za najbolji dugometražni film festivala u Annecyju te da ga se ne smije propustiti jer ga je moguće gledati samo na festivalima. To je probudilo moju znatiželju pa sam ga izguglao. Prvi rezultat je web stranica filma na kojoj saznajemo da je film pod Creative Commons Attribution-Share Alike licencom što znači da ga možete slobodno distribuirati, kopirati, dijeliti, spremiti, prikazivati pa čak i mijenjati, ako imate dara i mogućnosti za to. Film nije ograničen samo na prikazivanje na festivalima već ga možete slobodno skinuti te prikazati u svojoj udruzi, dvorani mjesnog odbora ili dobrovoljnog vatrogasnog društva. Možete naplaćivati prikazivanje te autoru filma poslati dio utrška.

Navedeni profesionalac je ispustio taj važan detalj te potpuno izokrenuo informaciju o filmu. Netko će u njegovu obranu reći kako je samo prenio objavu za medije pa nije kriv. U redu, ali otkad se onda copy&paste, bez uključenog mozga, naziva novinarstvom? I zašto bi to onda trebali plaćati?

Novinari su nekada imali privilegiju na ekskluzivne informacije. Novi mediji i društvene mreže su im tu privilegiju izbili iz ruku. Današnji novinari danas imaju puno manje vremena za obradu informacije, izvora je puno, puno više, a na ekskluzivitet mogu zaboraviti. Ljudi više ne čekaju ekskluzivne informacije velikih kuća koje prečesto pate od nedostatka objektivnosti. Sve se više cijeni neposredna informacija od osoba koje su direktni sudionici ili promatrači. Sirovi, neušminkani materijal. Slijetanje aviona u rijeku Hudson najprije je dokumentirano na Twitteru, Flickru, Tumblru, TwitPicu...budućnost medija nije u građanima-novinarima (koje polovica pravih novinara prezire, a druga polovica ih se boji) već u građanima-izvorima. Novinar budućnosti treba imati dar za brzu obradu tih izvora, treba znati ocijeniti njihovu vjerodostojnost, vrijednost, kritički ih obraditi.

I dok je Draganu glavni problem naplata, te razmišlja o tome kako će držati ekskluzivitet u krletki, izgleda da ne vidi da mu se struci događa distruptivna inovacija koja će promijeniti odnose na tržištu. Darko je to lijepo sažeo u zadnjem poglavlju svog posta.

P.S. Ovo me sjetilo na jedan moj post od prije 5 godina u kojem sam na pomalo satiričan način također pisao o budućnosti novinarske struke. Novinar budućnosti.