Bezumi harač kojeg je ZAMP pokušao nametnuti prošle godine (moj osvrt bio je objavljen pod naslovom Koga štite Zampiri?) nije uspio pa je konačni sporazmu ZAMP-a i HGK-a donio osjetno manje namete. Više o tome možete pročitati na stranicama Buga.

U godišnjaku ZAMP-a za 2005. vidi se koliki je prihod od naplate autorskih prava (70.020.215 kn) te koliko na kraju ostaje za raspodjelu (48.238.479 kn). Ali nema izvještaja o onome što bi većinu ostalih smrtnika najviše zanimalo: kako je taj prihod raspoređen i tko sve dobiva novac?! Ptičica mi je prišapnula da ZAMP dugi niz godina uopće nije uplačivao sredstva prikupljena za izvođenje stranim autorima? Na taj način je i sam ZAMP kršio autorska prava.

Među onima koji su na popisu za raspodjelu novih prihoda je i Društvo hrvatskih filmskih redatelja. Time se može opravdati namet na DVD medije, ali bilo bi potpuno nepravedno kad bi nekolicina domaćih redatelja, čija je gledanost u odnosu na strane redatelje sigurno 1:100 (ako ne i veća), dobivala naknadu za nečiji tuđi rad. Da se razumijemo, ja navijam za domaći film i volio bih kad bi se snimalo puno dobrih, domaćih filmova, ali nepravda je nepravda, bez obzira na to tko profitira od nje.

I to je osnovni problem s tom naknadom: nepoštena, diskriminirajuća raspodjela prikupljenih sredstava. Možete prodati milion primjeraka nosača zvuka, koji će se iskopirati u nekoliko desetaka puta većoj količini, ali ukoliko niste u pravoj udruzi nećete vidjeti i kune. A da ne govorimo o svim ostalim djelatnostima, koje također trpe zbog nelegalnog kopiranja, ali nisu predviđene niti spomenute u pravilniku o raspodjeli.

Ušli smo u digitalno vrijeme u kojem će se autorski sadržaji distribuirati na nove načine. Ti novi načini su jednostavniji i jeftiniji i ne mogu se zadržati stari običaji i stare cijene. Cijene u domaćoj fonoteci su nebulozne. 7.32 kn po pjesmi domaćeg izvođača. I onda se čude zašto se ljudi okreću piratstvu. Da su cijenu smanjili na pola onda bi možda i razmislio o kupnji. Ista cijena za sve izvođače, sve albume i sve pjesme je još jedna nebuloza spomenute fonoteke. Neke pjesme ne vrijeme ni pola lipe, a kamoli 7.32 kn.

Kad prosječnom .hr izvođaču spomenete da su nosači zvuka preskupi i da bi cijena trebala biti niža (smatram da bi prodaja osjetno porasla s cijenama od 19-49 kn po CD-u) oni počinju pričati o tome da je to podcjenjivanje njihovog rada. Znači li to da njihov rad vrijedi samo 73.20 kn ili nešto više kolika je cijena pravog CD-a? Zašto o tome ne razmišljaju na način da je vrijednost njihovog proizvoda jednaka ukupnoj prodaji? I da je bolje prodati jednu pjesmu 100 puta za 1 kn nego samo jednom za 7.32 kn.

Starije generacije su stekle naviku kupovanja omiljenih nosača zvuka. Nove generacije, uz ovakve cijene i nepodnošljivu lakoću kopiranja, mogu stjecati samo druge, oprečne navike. Umjesto harača trebalo bi promisliti o učinkovitoj digitalnoj distribuciji i o digitalnim cijenama (da ne kažem binarnim) za digitalno vrijeme.

Izvođači i autori, koji će uporno inzistirati na održavanju starog poretka, mogli bi doživjeti veliki krah u budućnosti. Najveće zvijezde i najslušaniji izvođači nastajat' će na novi način, njihovu diskografiju činit' će URL-ovi...