Mrak me je svojim postom Što je to meme? naveo da tu i tamo nešto pročitam pa da meme prebacim iz kategorije 'čuo sam za to, ali ne znam što znači' u kategoriju 'ajde valjda sad znam što je to'. I onda skužih da su i meni bacili meme (lhamia, Homo Ludens).

I kao što zweistein kaže, da je 50 ili 100 bilo bi lakše, ali ovako...sigurno ću neke izostaviti, možda će se netko nezasluženo naći na top 10. Zadnjih godina ne pratim što se događa na sceni, prestao sam koristiti glazbenu podlogu dok radim, tako da će ova lista biti pomalo prašnjava. Izostavljeni su i neki velikani jer su mi drugi bandovi draži. I tako to...lista slijedi...

Leb i sol - najviše zbog Vlatka Stefanovskog o kojem su se pričale razne urbane legende kao ona o tome kako je pošao Vlatko u Londonu kupovat gitaru i počeo je isprobavati i muzicirati, a ono prodavač buraz od Marka Knopflera koji osto impresioniran jer nikada nije čuo da netko tako svira. Leb i sol su u klasični rock umiješali etno elemente svojeg podneblja, dvije decenije prije nego što je to postalo popularno. I još kad se tome pridodala Vlatkova virtuoznost na gitari...Vlatko je u jednom razgovoru za časopis Rock izjavio kako on kuha žice pa sam kuhao i ja. Ali izgleda da tajna njegove virtoznosti nije bila u kuhanim žicama.

Mungos Brothers Blues Band - band iz Velike Gorice koji je zauvijek ostao nepoznat širem slušateljstvu. Imali su svoje pjesme, ali najbolji su bili u izvedbi klasičnih rock i blues standarda. Najbolja postava bila je Dražen i Davor Mišerić te Mika Sekely na bubnjevima. Davor nikada nije ušao dublje u glazbene vode, ali kaže njegov buraz Dražen da je on mogao odsvirati bilo što na bilo kojem instrumentu. Dražen je odličan na gitari. Jedno vrijeme je nastupao s bosanskim Tony Lee Kingom, ali ta suradnja nije išla jer je Tony zahtijevao da Dražen ne smije svirati bolje od njega. Posebna priča je Mika Sekely. Jedno ljeto je zapalio na more s bubnjevima. Vratio se bijel ko sir, ali je naučio svirati. Nije bio zadovoljan ako je skinuo neku zahtjevnu stvar već je morao i palice držati na način kao što ih je držao orginal. Mika je svirao gaže s našim estradnjacima, ali i po selskim zabavama. Pričao frend, Mika se napio toliko da je pao sa stolice, ali nastavio je svirati s poda. Urbana legenda priča kako je jednom napustio koncert Miše Kovača koji je ostao bez bubnjara jer je Mika otišao gledati Mungose u Stotku (kultni velikogorički klub). Mika je, nažalost, umro ove godine. Valjda Bog slaže neki opaki band. Miku i Mungose sam prvi čuo u jednom velikogoričkom podrumu. Ostao sam zatečen. To je bio prvi čovjek kojeg sam čuo uživo da svira bubnjeve. Ostali samo lupaju...

Azra - slušam ih skoro od početka, teško da se netko od domaćih može mjeriti s njihovim stihovima...Unatoč tome što je Đoni zastranio, Azri i njemu bi trebalo podići spomenik u Zagrebu jer su ljudi, koji su ih slušali, naučili više o tom gradu iz njihovih pjesama nego što su to naučili u školi ili na televiziji. Sjećam se jednog druga iz vojske. Bosanac iz nekog sela planinskog. Znao je nabrojati više zagrebačkih kvartova nego ja koji sam tamo išao u srednju. Jedino ga je malo mučilo što je to Remiza na kojoj kondukteri lozom liječe krizu. Đoni je u ono vrijeme pjevao o stvarima o kojima se većina današnjih papaka s estrade ne bi usudila ni beknuti. Za razliku od Ekatarine, koju su slušali svi oni koji su težili tome da ih se zove intelektualcima i koja se isfuravala dubokoumnim tekstovima, Đonijeve pjesme su bile od jednostavnih riječi. Ali bile su to dobre pjesme. Kao što su najbolja rješenja jednostavna, tako su i najbolje pjesme jednostavne. Zašto bespotrebno komplicirati?

Bruce Springsteen & E Street Band - trebalo se dobro potruditi da se od srednješkolskog džeparca skupi za petostruki živi album Live/1975-85. Nakon toga sam kupio Tunnel of Love koji mi se baš i nije dopao pa sam prestao pratiti njegove ostale radove. Ali ono prije je bilo inspirirajuće. Otvarajuću i podugu Thunder Road naučio sam napamet...stihovi su odgovarali vremenu i godinama...Hey what else can we do now / Except roll down the window / And let the wind blow back your hair...it's a town full of losers / And I'm pulling out of here to win..ili No Surrender...We learned more from a three minute record than we ever learned in school...Candy's Room...In Candy's room there are pictures of her heroes on the wall / but to get to Candy's room you gotta walk the darkness of Candy's hall...Srednja škola bila je u znaku tog albuma. Meni je Bruce bio glavni. Krv sam popio rulji u DVD domu, gdje smo se okupljali, kad je na RVG-u njegov War postao hit tjedna, umjesto nekog hitića kojeg je izvodio Duranx2 i za kojeg su navijali svi drugi.

Led Zeppelin - iz moje metalne faze ostali su mi dragi zbog grandiozne Stairway to Heaven, a onda se bilo lako navući na sve ostalo. Nije mi samo bilo jasno zašto su Page i Plant za zagrebački koncert odabrali Gazde za predgrupu. Valjda su godine učinile neprocjenjivu štetu njihovom glazbenom ukusu. ;-)

Pixies - počeo sam ih slušati nakon vojske, na faksu. Mislim da je baš izašao Doolitle. I onda Bossanova i Trompe Le Monde poslije kojeg mi nije bilo žao što su se raspali. Poslije njih mi nijedan od novih bandova nije bio zanimljiv jer su manje više samo smučkali ono što su radili Pixies + ono što su pokupili iz starijeg rock naslijeđa. Najdraže mi je bilo nekom fanfanu Nirvane izsecirati njihov omiljeni band i dokazati kako su samo kopije, kolažisti koji slažu svoj kolaž od ostataka. U životu je važno znati prestati na vrijeme. Pixiesi su to napravili kada je trebalo. Namjerno ili ne, nije važno. Ovo što sada sviraju to je podsjećanje na dobra, stara vremena i to tako treba ostati.

U2 - i njih sam slušao samo jedno vrijeme. The Joshua Tree je bio njihov klasičan album, zatim sam još kupio Achtung Baby i to je bilo to. Ne pratim ih više nakon toga. Jedna od njihovih najdražih stvari mi je Running To Stand Still. To sam čak i naučio svirati...You gotta cry without weeping, talk without speaking / Scream without raising your voice...Najduže sam preslušavao Rattle And Hum kojeg otvara živa obrada The Beatlesa Helter Skelter. Ona je jedan od klasičnih obrazaca kako napraviti obradu. Usudio bih se reći bolju od orginala...

David Bowie - e on mi je u početku bio antipatičan. Ta njegova faza iz osamdesetih, kad je glumatao super zvijezdu i odradio hrpu dueta, nije me se baš dojmila. A onda je krenulo putovanje u prošlost. The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars bila je idealna podloga za SF koji sam gutao tih godina. Danas je sve to klasika...

Vangelis - Blade Runner ne bi imao takvu atmosferu da je soundtrack radio netko drugi. Od tog filma mi je Vangelis najdraži od svih elektronaca...

Robert Johnson - on je bio taj koji je prodao dušu vragu na nekom raskršću u Delti za umijeće sviranje gitare. Kad su Keithu Richardsu prvi put pustili Johnsona on je upitao 'A tko je drugi gitarista?'. Iako većina ljudi nikada nije ni čula za njega njegov utjecaj na suvremenu rock & blues glazbu je ogroman. Stonesi, Zeppelini, Clapton, Cream, Dylan, Fleetwood Mac, Hammond...svi oni ne bi bili to što su bili da nije bilo tridesetak pjesama koje je Robert snimio tijekom dva snimanja 1936. i 1937. godine...

...kraj liste...

Sad bi ja trebao baciti meme nekom drugom? Skoro svi blogeri su se izmemirali, kome...?

Volio bih kad bi mad ponovno počeo pisati blog, pa upućujem njemu jedan mega meme.