Eto, .hr reprezentacija je završila svoj nastup na SP-u. Najbolju ocjenu i dijagnozu stanja dao je Ivica Osim u komentaru na HRT-u. Igrači su bulaznili o tome kako nisu imali dovoljno sreće, izgleda da nitko od njih nije znao zašto je dosuđen kazneni udarac, pričali su priče koje se uvijek ponavljaju u ovakvim situacijama…možda je najrealniji bio Klasnić.
Kad sam jučer u novinama vidio usporedbu naših i njihovih igrača nešto me je jako ubolo u oči. Skoro svi njihovi prvotimci igraju, ponavljam igraju u svojim klubovima i to su uglavnom klubovi iz petice. Naši ili ne igraju ili igraju u nekim tamo ligama. Komentar i analizu Ivice Osima bi trebalo puštati nekoliko puta dnevno pa da ljudima konačno u glavu uđe istina. Ali neće, bolje se zavaravati da nismo imali sreće i pljuvati po Ivici zato što govori fudbal, a ne nogomet.
Bilo bi nade za našu repku da ju preuzme Osim, ali vjerojatno nije podoban.
‘98. smo imali jednog koji nije trčao, ali je to nadoknađivao svojom genijalnošću, danas imamo cijelu momčad koji nemaju snage za trčanje, ne znaju dodati, ne znaju uputiti loptu na pravo mjesto, ne znaju ni udariti loptu kako treba u pravom trenutku…
U zlatno-brončanoj generaciji smo imali igrače čije su lopte imale oči. U ovoj generaciji lopte su slijepe, ispuhane, kao i igrači…
Kad bi barem taj mentalitet ispuhanih slijepih lopti bio prisutan samo u nogometu…
Pozdrav!
Moram se nažalost složiti s tobom, ali najviše što zabrinjava u igri jest upravo to da u našoj igri nema tečnosti, brzine i preciznosti i da je naša nogometna reprezentacija zapravo naličje čitave nacije. Ne bih mogao govoriti o nogometnim reprezentacijama, ne govoreći zapravo i o zemljama iz kojih potječu, no zanimljivo je da su obje reprezentacije s područja “Balkana” ispale i to KAKO ISPALE. Pokazalo se, zapravo, da znaju igrati u deset minuta prije kraja, tek onda kada je sve gotovo. Onda, 10 minuta prije kraja, kada je vrag odnio šalu, odjednom naši napadači grizu protivničku obranu, ljudi počnu trčati i slično. Također, obje reprezentacije imaju jednog ili maksimalno dva-tri čovjeka koji ginu na terenu, dok ostali uglavnom “odrađuju”. Pogledamo li međutim igru nekih afričkih zemalja poput Obale Bjelokosti ili Gane ili recimo malenu državicu Trinidad i Tobago, njihovi svi igrači do jednog ginu i svoje potencijalno ispadanje mogu zahvaliti samo neiskustvu, ali ne i nedostatku angažmana, discipline ili želje za igrom.
Toliko o tome.
Bez komentara.
Hoces li citirati Osima, posto nisam u mogucnosti da pratim HRT?
http://sp2006.net.hr/vijest.asp?vrsta=0&id=812